History is Perfect Infinity

Part 9

Zoa's POV

"Harry meni se ide negdje." pogledam ga dok sjedimo na kaucu

"Gdje mi moja malena htijela ic?" okrene se prema meni i placom prode po mom celu

"Pa iskreno neznam. Imas li ti neku ideju?" pogledam ga s onim blesavim osmijehom

"Dizi se!" rece malo glasnije pun energije.

(...)

"Tu si jako voljela dolazit." glava mi je naslonjena na njegovo rame dok mi prolazi rukama kroz kosu

Nalazimo se na nekoj livadi koja je podosta udaljena od Londona. Idilicno je i tocno sama sebe mogu tu zamislit. Sigurno smo se vozili dva sata. Dok smo se vozili u glavu mi se vratio obaj san tako da sam se u grcu vozila cijelo vrijeme. Harry je cijelo vrijeme nesto pricao i valjao baze tako da mi je i malo olaksao situaciju.

Stvarno je ovdje jako predivno. Velika prostrana zelena livada koja sad i nije toliko zelena jer je zima al u daljini se vidi jezero. Pitam se jesmo li se tu ljeti kupali? Iza tog jezera se vidi gusta suma borova.

Nit sama sebi ponaked ne mogu objasnit kako se osjecam kad sam pored njega. Ponekad imam osjecaj kao da ce mi se srce raspuknit od osjecaja koje duboko u sebi osjecam prema njemu a ponekad imam osjecaj kao da ce mi srce punkit od boli. Jako cudan i na kraju krajeva nedefiniran osjecaj.

"Harry?" tako volim kad izrecem njegovo ime.

Probudi neki vjetar u meni koji me drzi na zivotu

"Reci mila moja." sapne mi na uho i prode kazuprstom po mom nosu

"Jesmo li se kupali u onom jezeru ljeti?" pokazem prstom na pomalo zelenu vodu zbog simetrije stabala o vodu

"Uvijek smo se kupali jer ne volis mjesta s puno ljudi a i sama vidis da ovdje nema ljudi." glas mu je tako umirujuc i govori uzasno sporo

"Kad bi se bar mogla svega sjetit. Ma cak ne treba nit svega, samo mali dio." tuzno recem na njegovim prsima.

"Sreco moja polako. Zato sam tu ja." podigne moju glavu i uhvati me za obraze.

"Mogu te nesto pitat. Malo mi je neugodno al moram." jos uvijek ga gledam u oci.

Sunce mu jos vise docarava tu predivnu boju.

"Jesmo li vodili ljubav." recem i malo spustim glavu jer mi je stvarno neugodno.

Znam i osjecam da se u njegovoj blizini mogu pomasat kako zelim da mogu jednostavno biti prava ja.

Podigne mi glavu i ima osmijeh na licu.

"Nismo. Rekla si da zelis nevinost sacuvat za prvu bracnu noc." rece s osmijehom na licu a ja se pokusam nasmijat iako ne ide.

"Ne mora ti biti neugodno sto si me to pitala." prode palcem po mom obraze

Ne razmiljajuci samo ga zagrlim i cvrsto stisnem uz sebe jer mislim da nit sama nisam svijesna koliko sam sretna sto ovog decka imam iz sebe. Nevjerojatno je kako sam ga zapravo vec u bolnici prepoznala u dubini duse al nisam sama sebi priznavala. Samo kad me dodirnuo i pogledao to je bilo to.

Svoje jako cvrste ruke stavi na moja leda i svoju glavu zabije u moj vrat duboko udisuci. Mogu samo mislit kako je njemu bilo cijelo vrijeme u bolnici. Doslovno sam vristala na njega i tukla ga. Zapravo sama sebe sam odgurivala od neceg sto mi je bilo daleko. Samo u mojoj glavi mi je bio daleko al zapravo mi je bio tako blizu.

(...)

Ulazimo u stan i bome sam umorna. Hladno je jer nismo ostavili klimu upaljenu. Odlucim ostati u kaputu al skidam patike s nogu jer mislim da nije lijepo hodati po kuci u cipelama koje nosis vani po prljavim plocnicima.