History is Perfect Infinity

Part 1

Vozimo se u autu i svira Ed Sheeran.

Loving can hurt, loving can hurt sometimes...

"Harry paziii!!!!" panicno viknem i vise nista ne cujem nit vidim.

(...)

Harry's POV

Lezim u nepoznatom prostoru i muti mi se pred ocima. Nekoliko puta trepnem razbistrujuci svoj vid. Oci su mi teske i jedva ih otvaram.

"Harry!" pokraj mene vikne mama brisajuci suze s lica.

Panicno pocne gledat okolo te se ustane s stolice i izade van iz sobe. Sam pokusavam shvatiti kako sam uopce dospio u bolnicu al sve mi je mutno. Zatvotim oci i prodem rukama kroz kosu te mi u glavi odjekne samo Aprilin krik. Osjecam se tako jadno i izbezumljeno jer se svega sijecam u magli i to me izluduje. Tolika mi je zbrka u glavi da nit neznam kako se zovem. Pogledam u plafon bijele bolnicke sobe pokusavajuci se jos neceg sijetit i sijetim se April.

"April!!!" viknem i skocim se iz kreveta.

Pocnem izlazit iz kreveta jer je moram vidjet. Moram vidjet moju malenu. Krenem se ustat al mi se sve zacrni pred ocima i automatski me vraca na ovu odvartnu bijelu posteljinu. Polako otvaram oci i vidim mamu i doktora kako ulaze u sobu.

"Gospodine Styles niste se smijeli ustajat iz kreveta." opomene me a ja ga zapravo uopce ne slusam. Samo zelim vidjet moju malenu i nista drugo. Samo zelim znati da je sve dobro s njom, boli me briga za mene.

"Kako je April?" jedva progovorim i opet se pokusam ustat al ne ide.

Koji je vrag samnom?!

"Molim Vas legnite. Ako me budete slusali pustit cu Vas da je vidite." rece smireno i zapravo mu se cudim kako je uspio ostat smiren.

Legnem u krevet i vidim majku kako guta suze. Sigurno nije dobro kad ovako jako place. Neka mi netko vise netko rece neki vrag jer imam osjecaj da cu se raspuknut i vlastitoj kozi.

"Ovakvo je stanje. Vi i gospodica Smith dozivjeli ste prometnu nesrecu. Vi ste lakse ozlijedeni imate samo nekoliko savova na licu te ste natukli lakat al nista strasno. Trebat cete ici na vjezbe dva puta tjedno zbog lakta i to cemo se dogovorit kasnije. Primit cete dvije infuzije da se vratite u provobitno stanje i sutra mozete kuci jer bema razloga da Vas zadrzavamo. A sto se tice gospodice Smith..." na to zamukne a u meni plane vatra

"Molim Vas pustite me do nje. Molim Vas..." dignem se s kreveta i doktor mi kimne glavom.

"Odmah soba nasuprot Vase."

Doktor me uhvati za ruku i otvori mi vrata te mi se nasmije. Izadem iz sobe i ugledam decke ispred sobe te svi blenu u mene. Vjerojatno izgledam kao duh al boli me briga. Gledaju me izbezumljenim pogledima i kao da mi hoce reci nesto al rijeci ne izlaze iz njih. Maknem pogled i udem u sobu. April lezi na krevetu i hvala Bogu budna je! Njena predivna smeda kosa unistava bijelinu posteljine. Crvene usnice koje tvore najlijepsi poljubac su ispucale i imaju jedan mali sav. Na celu ima nekoliko ogrebotina. Ima namrgodeno lice i cudno mi je sto me nije cula jer nit malo tiho nisam usao.

"Tko si ti?" digne obrvu i hladno me pita.

Jesam ja ovo dobro cuo il mi se pricinjava?

Molim?!" makinalno je pitam nadajuci se da nisam dobro cuo.

"Ja tebe ne poznajem. Tko si?" ostrije me pita

Padam na koljena jer me njene rjeci dokrajce te mi suze naviru na oci. Ruse mi se sve kockice u glavi. Nista ne vidim, sve se vrti kao na vrtuljku. Suze mi navru na oci i doslovno neznam sto radim. Tek sad shvacam da je njena majka u sobi i brisem suze.

"Izlazi van iz moje sobe!" vikne i to me dotuce do kraja.

Ubija me u pojam s svojim rijecima.

"April smiri se. Nece on dugo." Ellie je smiri a ona kimne glavom.

"Duso..." prilazi mi i grli me svom snagom rukama oko vrata.

Grcevito je grlim i svoje ruke obisim za njene ruke. Zabijem svoju glavu u njen vrat i opet pocnem plakat. Nit u snu nisam mogao mislit da ce se ovo dogodit. Stavi ruku na moje glavu i odmakne me on sebe da bi mogla uspostavit kontakt ocima. Suze mi i dalje nekontroliranom brzinom teku niz obraze a i ne suzdrzavam ih se zaustavit jer ova zena mi je kao druga majka.

"Sjedni." pokaze mi na stolicu koja se nalazi u kutu sobe.

Sjednem na nju i osjetim olaksanje. Prodem rukama kroz kosu i duboko udahnem pokusavajuci samog sebe smiriti. Ellie cucne i syavi dlanove na moja koljena. Gleda me duboko u oci i vidim da se i njoj svijet rusi u ocima. Oko ociju ima ogromne podocnjake koji otkrivaju njeno visesatno plakanje.

"Harry molim te ne saslusaj." skupi obrve od muke i tiho rece.

Zaista se divim ovoj zeni. Toliko toga je prosla i ostala je neslomiva. Doslovno neznam kako se zovem i koljena mi klecaju. Kao da mi je netko zabio noz i jos ga dublje zabija.

"Znam da se uzasno osjecas i razumijem te. April se samo mene sijeca i sve cu napravit da se tebe i svih nas sijeti. Molim te smiri se. Samo me dobro slusaj i prati moje korake i sve ce biti uredu. Moramo ic polako s njom jer ako budemo isli prebrzo past ce u depresiju a to nikako ne zelimo. Sad se vrati u sobu i odmori se a ja cu se brinit za nju. Ako zelis slat cu ti poruke cijelo vrijeme dok budes u sobi tako da ti nista ne promakne." pomazi me po obrazu, makne kovrcu koja mi je padala na oci a nisam ni shvatio i osmjehne se sto mi dade snagu.

Izadem iz sobe i udem u sobu ne skrecuci pogled na ostale. Jednostavno nemam snage pricat s njima. Vjerojtano vec sve znaju tako da nema potrebe opet ponavljat. Udem u sobu i mama me cvrsto zagrli.
"Uspijet ces ti to ljubavi moja " sapne mi na uho a ja je jos vise primim u svoj zagrljaj.

Legnem natrag u krevet jer mi stvarno nije dobro. Zatvorim oci i pocnem sa samim sobom pricat u sebi. Moram joj pomoci vratit pamcenje. Ona je moj mali andelko i moje sunce. Volim je svim srcem i dusom i odavno sam se zakunio Bogu da cu je vjecno voljeti i cuvati od sveg zla na svijetu. Znam da ce biti uzasno tesko al moram biti smiren i strpljiv da bi vratio sve staro.

April's POV

"Mama tko je bio onaj momak? Mama zasto se niceg ne sijecam? Mama zasto sam ja ovdje? Mama sto mi se dogodilo?" postavim po tko zna koji put ova pitanja al nikako ne dobivam odgovor.

Zasto mi ne odgovara na nit jedno prokleto pitanje? Osjecam se kao stranac u svojoj kozi. Neznam bit tko sam nit sto sam. Ne poznajem nikog osim majke, dapace svih ostalih se bojim i dobijem napadaj panike cim vidim nekog drugog. Nista mi nije jasno i nerazumijem kako je uopce doslo do ovog. Nemam zdravi razum i to me dovodi do granice ludila. Dignem se iz kreveta i majka me zabrinuto pogleda

"Hoce mi netko reci koji je vrag samom?!!!" skriknem i padnem na tlo.
Pocnem panicno plakat te se uhvatim za kosu pokusavajuci je iscupati.

"Aaaa!!!!" skriknem iz sve snage misleci da ce mi biti laske ako ovo izbacim iz sebe. Majka dolazi do mene te me pokusava dignuti s tla. Opet uleti onaj decko od prije u sobu a ja se naglo dignem.

"Gubi se van!!!" zaderem se iz sve snage lupajuci ga sakama po prsima.

Sav svoj bijes pokusam iskaliti na njemu al uhvati moje ruke za zapesce i naglo zaustavlja sve moje nekontrolirane radnje. Njegov dodir mi je tako poznat. Protresao me kao struja. Kao da zna svaku crtu na mojoj kozi. Za oko mi zapne njegova tetovaza kriza povise palca i kroz glavu mi prozuja njegovo ime al toliko brzo da nisam uspijela niti upamtit. Otrgnem svoju ruke iz njegovih i odgurnem ga od sebe.

"Izlazi van!" pokazem mu prstom na vrata i pognute glave izade van.

Boze tako mi je poznat. Odakle ga znam? Odakle?!

Evo moja druga prica i malo je drugacija od prve i nadam se da Vam se svida.
L xxx :)