Poželi da ponovo zavoliš

Chapter 5.

Helen Hobbs bila je žena četrdesetih godina, svijetle puti i plave, uvijek savršeno dotjerane frizure. Tog jutra pred Lillyin stan došla je obučena u savršenu bijelu haljinu, koja je isticala njen uzak struk, vitke noge i gracioznost kojom je odisala, zahvaljujući baletu. Ramena su joj bila ispravljena, a brada joj je bila visoko podignuta. Još jednom je pozvonila... 

Kada joj je majka telefonirala prije dvije sedmice, Lilly je mislila da će doći u nekom od narednih dana i baš kada se ponadala da ipak neće ni doći, ta žena, njena majka, stajala je pred vratima sa tim blistavim, usiljenim osmijehom. Paul je gledao svoju majku preplašeno svojim krupnim očima, ali Lilly ga pomilova po glavi i brzim korakom krenu ka vratima. 

A to jutro je baš predivno počelo, pomisli Lilly. Ona i Paul su bili spremljeni, Paul je čak obukao košuljicu kratkih rukava i bermude, počešljao je kosu sam i Lilly je bila iznenađena koliko dobro, dok je ona obukla jednu od svojih najljepših dnevnih haljina, laganu, svijetlo plavu. Kosu je podigla u visoku punđu. A to je trebao i da bude predivan dan, jer je Stefan svakog trena trebao doći po njih i odvesti ih na piknik. 

" Ohh... Lilly! Lilly! " Majčin ton je šokira. I dalje je glumila tu savršenu veselost. Nije je ni pitala može li ući u stan, jednostavno se bacila kćerki oko vrata i poljubila je u oba obraza. " Dušice, falila si mii! Ali o tome kasnije..." U trenutku se pribra i pogleda po stanu. Kada spazi malog dječaka, koji se krio iza dovratka, misleći da ga niko ne vidi, Helen potrča ka njemu, ali se Paul preplaši.  

" Majko, nema potrebe da ga plašiš. Paulito, dođi." Lilly mu pruži ruku i on dotrča iza majke, čvrsto se uhvativši za njenu ruku. 

Helen odmjeri kćerku i svog unuka, te se zadovoljno nasmiješi. 

" Ljepša si nego što se govori. A i Paul.. Mnogo je sladak. Nemaš pojma koliko sam ponosna na tebe kćeri.. Šta je, tu je, dešava se.. Tako si hrabra." Helen je brbljala, a Lilly je gledala sa nevjericom. Nakon toga što su je poslali u ovaj mali grad, nakon toga što su je samo tako odbacili, pa nisu se čuli sa njom dvije godine, otac zapravo samo jednom, kratko, poslovno... Lilly zaustavi njeno brbljanje rukom.

" Upravo smo se spremili da izađemo. Nazvaću prijatelja da odgodim za neko vrijeme, nadam se da se nećeš dugo zadržati." Nije željela da čuje šta majka ima da kaže, te pogleda u Paula. " Dušo, idi u sobu, igraj se." Dječak razočarano svojim krupnim, zelenim očima pogleda u majku. 

" Maamaa, molim te, možemo li ići sa Stefanom? Stefan!" Zagrlio je Lillyine noge i tužno je posmatrao. 

" Ići ćemo dušo, samo ne sada. Idi u sobu, igraj se." Iako je nekada molio Lilly za nešto, znao je kada je dosta takvog ponašanja, te se uozbilji i gunđajući ode u svoju sobu. Znala je koliko se veselio ovom pikniku, Stefan u Paul su u kratkom periodu postali najbolji prijatelji. Iako je njoj, Lilly, Stefan pomalo išao na živce zbog svoje drskosti, previše drkosti za jednog kuvara, rekla bi, ali ipak joj je postao drag. Volio je Paula i igrali su se tako slatko, da nije imala srca da ih razdvoji. 

Na brzinu je nazvala Stefana i u kratkim crtama mu objasnila šta se desilo, a zatim je ušla u dnevni boravak gdje se Helen već smjestila u udobnu fotelju.

" Majko, mislim da si me učila je neučtivo sjesti bez dozvole, da je neučtivo tek tako upasti u nečiji dom..." Sada nije bilo potrebe da se pretvara. Glas joj je bio oštar i drzak, ali ne povišen.

" Lilly, dušo, ovo nije tvoj stan, tvoj dom, ništa tvoje. Ovo je bilo samo privremeno nadam se da si svjesna. Dušo, tvoj otac.. Ima za tebe velike planove. Dođi, sjedni kraj mene." Helen se premjesti na trosjed i pokaza Lilly da sjedne pored nje, što Lilly i učini. Helen je pokušala da uzme Lillyine ruke u svoje, ali Lilly to hladno izbjegnu.