We Only Have Hope (#2)

1.

Probudilo ga je jako pištanje. Otvorio je oči sporo poput tek rođenog djeteta. Iznad njega su bila tri blješteća svjetla. Pištanje je dolazilo iz neke spravice koja je očitavala punu vrećicu crvene krvi. Jedna je skupina ljudi došla do tamo i isključila sve. Nat je tupo i umorno gledao u njih. Već je bio umoran od svega. Crvene oči su gledale u cjevastu spravicu u koju su ga ugurali. Par puta je neko plavo svjetlo bljesnulo i Nat je skupio oči na te nalete svjetlosti. Pokušao je izdahnuti, ali i to je isprekidano i drhtavo izašlo iz njega.

''Gospodine, već je dovoljno. Nema veše dovoljno vitamina u sebi.'' Rekao je jedan čovjek.

''Dobro. Odvedite ga u sobu neka se odmori.'' Rekao je drugi čovjek.

Par minuta kasnije, Nat se nalazio u sobi. Bio je iscrpljen, ošamućen. Na što se samo potpisao, smrt. Tek je sada mogao osjetiti što to znaći ići na pretrage tri puta u tjednu i to svaki puta dati vrećicu krvi. Iz nje su izvlačili neke gluposti koje trebaju za pronalazak lijeka, ali u vrećici krvi ih ima toliko malo da ni mačku nebi mogao izljačiti.

Ipak, nakon nekog vremena koliko mu je trebao da povrati snagu, već se našao na nogama. Bilo je podne, što je značilo ručak. Sada je mogao vidjeti novostećene prijatelje.

Počeo se družito s njima, s Fabianom, Isaacom i Davidom. Sva trojica su bili dobri. Fabian je bio tih dečko. Progovori samo kada osjeti da treba ili kada ga netko pita. Isaac je opušten lik. Pokušava iz svega izvući dobru stranu. David također. Taj plavooki klipan uvijek ima neke svoje anegdote na račun Adamsa ili Ikurusa i uvijek zna kako nasmijati.

''Brate, izgledaš užasno.'' Prokomentirao je David.

Nat je izdahnuo. ''Tako se i osjećam...'' rekao je, ispio šalicu vode i nakon toga položio glavu na stol. ''A i lako vama za reći, niste vi ti koji trebaju svaki drugi dan na pretrage.''

''Pa žao mi je što nismo imuni.'' Ubacio se Isaac. Nat je bacio neki čudan pogled na njega, a zatim se uspravio u stolici pri tom se protegnuvši. Ne, oni nisu bili imuni, bili su poluimuni. Zato i jesu tu. Naravno, osim Fabiana.

''Nego, što je danas na rasporedu?'' Pitao je David.

Isaac se počeškao po zatiljku i onda otvori usta da nešto kaže, no prekinuo ga je zvuk koji je dopirao iz zvučnika. ''Grupa prva neka počne završavati s jelom i neka se uputi prema teretani.'' Govorio je ženski glas.

''Ne razumijem ćemu to treniranje...'' prokomentirao je Fabian i ubacio zadnji zalogaj u usta.

''Rekli su da je to zbog toga da vide kakvi smo u kondiciji i utječe li to na imunološki.'' Rekao je Nat, a ostali su ga pogledali kao da je iz ludnice pobjegao. ''Što?''

''Ništa, ništa...'' rekla su sva trojica u isto vijeme.

''Idemo?'' Još je dodao Fabian i obrisao usta.

''Idite vi, meni je rečeno da me šakor treba.'' Rekao je Nat i ustao se.

Oni su otišli prema teretani isto kao i ostatak prve grupe, a Nat je uz pratnju stražara otišao do iste one sobe gdje se nalazio pano. Bila je to soba za ispitivanje.

''Nathanuel! Uđi, molim te.'' Gotovo vičući je rekao čovjek crne kratko ošišane kose i zagasito zelenih očiju kada je došao do vrata. Adams.

Nat je za par trenutaka sjedio u onoj stolici koju je već više puta grijao, a na Adamsove je riječi samo prevrnio očima. ''Što sada?'' Nevoljko je pitao, gotovo grubo. Ne razumije kako netko tako odvratan može isijavati 'srećom' iako zna da svakodnevno zbog njega bude više oduzeto, nego spašeno života.

''Imam zadatak za tebe.'' Rekao je Adams i sjeo na stolicu nasuprot Natove. Laktovima se oslonio na metalni stol i malo smanjio osmjeh. ''Zadatak koji će...''

Nat ga je prekinuo. ''Ne zanima me. Trebate znati da ja nisam vaš rob i da neći izvršavati naređenja čim vi pucnete prstima. Vi i sami znate razlog zašto sam ja tu, i mislim da je samo to razlog zašto ja vama pomažem.'' Čim je to rekao, Adams je iznervirano puhnuo i naslonio se na naslon stolice. Nat ga je gledao suženih očiju i sam svjestan i duboko uvjeren da stoji iza svojih riječi.

''Dobro...'' rekao je Adams nakon par trenutaka. ''Neka ti bude. Samo znaj da će tako ostati. Ostaješ ovdje sve dok se ne pretvoriš u kostura. A i tada ćeš biti ovdje.'' Frknuo je dok mu se unio u lice rukama naslonjen na stol. Napokon se ustao, popravio sako i izašao iz postorije. Nat je iskoristio onih pet minuta koje je imao prije nego stražar dođe po njega i došao do panoa. Pogledom je prešao po slikama sve dok nije našao Essinu. Prstima je prešao preko nje uz blagi osmjeh u desnom kutu usana. Na kraju ju je otrgnuo s bumbačice i stavio u džep hlača. Taman su se vrata otvorila, a Natu je kroz glavu prošla samo jadna misao:

Mora pobjeći.

*

''Što ti je promjenilo mišljenje?'' Pitao ga je Fabian s kojim je djelio onu kabinu.

''Nije nešto. Netko.'' Izvadio je sliku i pružio je Fabianu. ''Zbog nje.''

''Uh... zbog jedne... cure?'' S jednom podignutom obrvom je upitao Fabian.

''Pola-pola. Dosta mi je više ovog zatvoreničkog života! Jednostavno ne mogu podnjeti svu ovu bjelinu!'' Ogledao se po prostoriji, a Fabian je slijedio njegov pogled.

''Mislio sam da želiš ovdje ostati da tvoji prijatelji budu sigurni.'' Nastavio je on nakon par trenutaka.

''Da. Ako ja pobjegnem, oni ostaju bez glava. Ali nešto znam - Adams prvo treba poslati naređenje na otok da oni budu ubijeni, a ako to izbjegnemo, oni neće imati naređenje, a mi bježimo.''

''Pametan si ti bez daljnega, ali samo da mi je znati kako to misliš napraviti.'' Gotovo sarkastično je odvratio Fabian i u kutu usana mu se izvio cerek.

Nat je uzdahnuo. ''Prvo se moram uvjeriti da su oni dobro, no za to mi treba isključivo njihova potvrda. Moram nagovoriti Adamsa da nekako razgovaram s njima.'' Zamišljeno je šetkao gore-dolje po kabini.

''Da, sretno s tim.'' Fabian se iz sjedečeg izvio u ležeći položaj na krevetu.

''Neće mi biti potrebna sreća. Samo jaaaaakooo dobar nagovor. I ti ćeš mi pomoći.''

''Jeej.'' Sarkastično je odvratio Fabian i podigao ruke u zrako kao od sreće.

''I još nešto. Vi idete sa mnom. A pod vi mislim na tebe i ostala dva morona. Idemo u London, ponovno.''

''Čekaj malo du arschloch! Ti želiš da mi idemo u Englesku?!''

''Ne, u Amazonu. Naravno u Englesku.'' Nat nije odolio, a da ne prevrne očima.

''Nemoj sada ti s tim svojim sarkazmom! Jednog dana češ nekoga ubiti s njim.'' Fabian je uzeo strelicu za pikado i krenuo ciljati u jednu sliku s Adamsom.

''Odakle ti to?'' Upitao je Nat.

''Dobio.''

''Ti si genije...'' prošaptao je Nat.

''To što sam nam uspio nabaviti pikado?'' Fabian je podigao obrve.

''Ne. Gađati čemo točno u sredinu da dobijemo što želimo.''

_____________________

Jjjeeeeeeeejjjjjjj!!!

Ja sam tako sretna! Konačno drugi dio! Objavila sam ga ranije jer ne zelim da mi zaboravite na priču i nisam vise mogla cekati haha.

Odmah sam presla na glavno, jer mislim da nema potrebe za odugovlacenjem. Plus, neda mi se pisati kakve sve rasporede imaju tamo u tom zatvoru. Mislim da cu to ostaviti vama da si razbacate masti na volju ;)

Mislila sam da cu objaviti jos jednu pricu izmedu ove dvije, ali zelim se potpuno fokusirati na ovu da kasnije ne bude da su mi one bolje i da mi se onda vise ova nebi dala, da nebi pauzirala, itd... ako znate na sta nislim. Znaci, zavrsavam HT i onda mogu novu pisati knjigu :)

Hvala svima na potpori ljubim vas sveeee <33333

#BloodyInspired