We Only Have Hope (#2)

8.

Dragi Liam,

ne znam kako započeti ovo pismo. Nakon što sam primio poruku od tvog djeda da Ena više nije ovdje s nama, odmah sam se krenuo pakirati za povratak u New York. Liame, nadam se da si snažan i da radiš sve kako bi spasio djeda i prijatelje. Nadam se da te nisam iznevjerio mojom odsutnosti u tako teškoj situaciji u kakvoj se nalaziš. 

Prvim brodom sam krenuo za Ameriku, no napali su nas. Nekako smo se uspjeli obraniti, no bilo je previše ranjenih, tako da sam se sa Grupom H vratio u Afriku. Ja sam bio ozljeđen također, tako da sam ostao sa tvojom majkom u Adias Abebi tih par mjeseci kada se ponovno kretalo za Ameriku. Tada smo ja i ona krenuli.

Strašio sam se gdje ću te naći, živog ili mrtvog... Miriam je šizila kada smo zatekli stan prazan i Enu na podu, a tebe nije bilo. Plakala je danonoćno, nisam ju mogao smiriti. Georga također nije bilo. Prvo smo živjeli u uvjerenju da te je on odveo na sigurno. Zatim sam dobio obavijest od pukovnika McKorrena da su pronašli znakove života u NYC-u. Par tinejđera da budem precizniji, a među njima i ti. Ne bih znao izvore tih podataka, no bili su svijetlo u tim mračnim danima.

Odmah samo krenuli u potragu. Tada smo saznali da se otisnuo brod za Veliku Britaniju. Nije više bilo nade za nas da te nađemo i molili smo Boga da se vratiš što prije možeš. Pismo koje šaljem je za tebe u slučaju da stigneš u Kamp ''Sunce'', kamp u kojem odlaze sve izbjeglice i jedino mjesto u Engleskoj za koje sam bio siguran da ćeš barem navratiti. Ukoliko ga ne budeš čitao ti, želim da osoba koja ga čita zna da volim svoga sina.

Nikada si ne bih oprostio ako mu se nešto dogodi.

Vole te mama i tata...

P.S. budi i ostani hrabar kakvog smo te i vidjeli zadnji put ;)

*

Liam je čitao u sebi, Nat sa njegove desne strane. Nije htio ostati priseban, htio se derati... pismo potrgati u tisuću komadića.

Cijelo vrijeme su bili tu, a on nije znao za to. Mogao se vratiti svojoj obitelji, a nije..

''Stari, žao mi je što ti nisam dao pismo ranije. Da sam znao da je o tvojima - ''

Nat je započeo, no bio prekinut Liamovim riječima: ''U redu je... nisi znao. Nisam ni ja.'' Obrisao je toplu suzu koja mu je pobjegla iz oka. ''Ne razumijem samo odakle ti pismo.''

''June mi ga je dala. Ona ga je pronašla na onom otoku. Mislila je da je od njezinih budući da je pismo bilo iz Afrike. Kada si joj ispričao o događajima koji su se zbili u prošlosti, nije imala srca dati ti ga jer je ga je imala dugo uz sebe. Na kraju ga je dala meni da ti ga dam, no uz sve događaje koji su usljedili, nisam stigao.'' Nat je ukratko objasnio. Nakon toga više nije znao što raditi, gledati prijatelja tako... slomljenog, bilo je nešto najteže što je morao doživjeti.

''Da je bar ona ovdje... nedostaje mi. Ona, moji...'' Liam je govorio, a glas mu je drhtio i utapao se među suzama.

''Razumijem te.'' Nat je potvrdio.

''Nije isto, imaš Essie.'' Liam je rukom prošao kroz blago valovitu pješćano-smeđu kosu, nebi li se pokušao smiriti. Imao je osjećaj kad da će mu srce i pluća eksplodirati.

''Essie je nešto posebno... rekao bih da vrlo lako mijenja mišljenje. No to je ona...'' Nat se nasmijao. Bila mu je to utjeha da će se i Liam osmjehnuti.

''Hah...'' Liamu je mali osmjeh zaigrao na usnama. ''Kokoš ne zna što gubi kod ovoga.'' Pokazao je na sebe.

''Hej, mislio sam da je frčkava tvoja.'' Nat ga je zaigrano udario po ruci.