We Only Have Hope (#2)

11.

Prošlo je tjedan dana od događaja koji je Natu zagrijao srce. U međuvremenu je Emily rodila dječaka - Ethana. Dok se ona odmarala, Nat i Alec su se brinuli za Marie. Izgledalo je kao da će stvari krenuti nabolje, kao da će ostati u tom kampu, no sudbina očigledno nije djelila isto mišljenje. Taj dan, Essie je nestala. 

Max je šetkao po šatoru i bacao sve što mu se našlo pod rukom, mumljajući si nešto pod bradu, Liam je sjedio na podu pored Nata koji je nastojao suzdržati suze ispred Hazze i Damiana i  Maxa, Fabian je bio naslonjen na okvir šatora, David je slagao rubikovu kocku sa Isaacom i svako malo pogledavali prema Hazzi i Damianu koji su se grizli jer nisu držali stražu.

''Kako?'' Hazza si je već čupao kratku kosu s glave dok je palcem i kažiprstom trljao sljepoočnice. ''Dvadeset ljudi imamo na straži oko cijelog kampa. Nemoguće!''

''Ljudi su profići, to je sigurno.'' Zaključio je Damian otpivši guc čaja. ''Možda su se ušuljali kroz ovaj dio gdje je granje i cigle?'' Pokazao je na jednu točku na karti.

Max je dreknuo gurnuvši stolicu: ''Nije ni bitno!'' Vena mu je iskočila na čelu, a svaki mišić u rukama ukočen. ''Moja sestra je nestala, a vi se brinete oko toga kako su ušli umjesto da se brinete kako ćete ju vratiti!''

Natova su se sjetila izoštrila, osjetio je kako će sada doći trenutak kada će na njega nabiti cijelu krivicu.

Max je viknuo: ''Kreten!'' Nat ga nije gledao jer je imao osjećaj da njemu priča, ali krajičem oka je vidio da priča o sebi. Kada je podigao pogled kojeg je inače zadržavao na rukama, on tu više nije bio.

*

''Uđi.'' Rekao je muški glas. Essie nije bila sigurna zašto joj se obračao tako uljudno ako ju je oteo. Nije ju čak ni gurnuo, već odvezao ruke i skinuo ljepljivu traku s njezinih usana.

''Gdje sam?'' Upitala je drhtavim glasom. Nije očekivala odgovor, ali se nadala.

''Uđi.'' Čovjek je ponovio i otvorio vrata te ju ovaj puta malo pogurnuo unutra. Essie se ušavši u prostoriju okrenula prema vratima i stala lupati po hladnom metalu. 

''Pustite me van! Halo! Pustite me sada!'' Zahtjevala je, no odgovora nije bilo.

''Essie?'' Začula je poprilično poznati glas. Okrenula se da bi ugledala djevojku crne kovrčave kose koja joj je dosezala do bokova. Crne oči i preplanuli smeđi ten. June.

''O moje Bože! June!'' Viknula je dok se bacala u zagrljaj svojoj prijateljici. Oči su joj se zacaklile i osjećala je kako suze neće moći suzdržati.

''Nemaš pojma koliko mi je drago vidjeti te!'' Prošaptala je June dok je Essie pokušavala ne udisati njezine kovrče. 

''Kael! Je li s tobom?!'' Vratila je pogled na njezine oči. 

''Da. U drugoj je sobi.'' Rekla je.

''Drugoj sobi?'' Upita Essie. Bila je prosto začuđena jer joj se cijeli hodnik činio malim, a činjenica da ovdje ima više prostorija joj je bila nezamiljiva.

''Kael! Dođi brzo!'' Vikne June. 

Kael se pojavi iz vrata i prvo pogleda June, a zatim u Essie. Vilica mu se opustila što je njegove usne činilo u blago 'O' od iznenađenja.  Tamnoputi dječak nije uspio ni riječi prozboriti od šoka, nego samo pogledavao malo u Essie, malo u June. Essie u tom trenutku nije uspjela ni trepnuti, a Kael ju je već zagrlio. 

*

''Kako su ostali?'' Upitala je June. Sjedili su na Juninom krevetu koji je bio u neredu i pričali. June je objasnila par stvari kao da im svaki puta donose hranu, i svaki puta sve isti čovjek.