We Only Have Hope (#2)

7.

Bilo je negdje tri u noći kada je Nat u mrklom mraku pogledao na svoj ručni sat. On je valjda bio jedini koji je samo sklupčano ležao i razmišljao. Da, odmor mu je bio potreban, ali kako je mogao spavati kada mu se toliko toga vrtilo i ponavljalo u glavi da se nakon nekog vremena razbudio. Sklupčano je ležao na vlastitoj jakni ispod nekog betonskog krova koji je izgledao kao da će se u sekundi srušiti i napraviti palačinku od njega. Spavao je podalje od ostalih sa Davidom i June.

Što se sada događa sa Kaelom? Vjerojatno ga muče kao teroristi. Mislio je Nat. 

Svašta nešta mu je još palo na pamet. Na primjer kako June suši tu svoju kosurdaču ili spava li Max inače s medvjedićima... bio je već očajan. Mogao je osjetiti kako mu se podočnjaci razvlače ispod očiju. Već je čuo Liama kako ga ispituje je li trljao oči ugljenom.

Na posljetku se ustao i skoro stao na Davida. Osjetio je iza sebe kako se okrenuo i počeo glasno hrkati. Otišao je do mjesta gdje su sakrili ruksake i izvukao bocu s vodom. Nakon što je otpio dugi gutljaj hladne tekućine skoro je vrisnuo kada je osjetio ruku na ramenu. Ćak je i nož izvukao i uperio ga u nos toj osobi. Essie.

''Što ti radiš budna?!'' upitao ju je šapčući.

''Ššš...'' maknula je nož iz njegove ruke i stavila prst na njegova usta. ''Dođi.''

Nije stigao ni usta otvoriti, a Essie ga je već odvukla negdje. Nisu se puno udaljili od kampa, tek toliko da im budu u vidiku. 

''Essie kog vraga ti izvodiš?!''

''Gledaj ti idiote!'' rekla je malo glasnije nego što je očekivala, no Nat je pogledao prema pokazanom smjeru. 

Na početku nije vidio ništa neobično, no onda, kada mu se vid malo privikao, počeo je registrirati tijela ljudi kako su tamo ležala. Jedno do drugog, kao tipke na klaviru. Doslovno. Dva bijelca, crnac, opet bijelac, i tako do kraja. Bilo ih je barem tridesetak. 

''Što..?'' Nat je zbunjeno pogledao u Essie.

''Ne znam.'' rekla je smireno. Imala je zgroženi i u isto vrijeme strahom odvučeni izraz lica. ''Što misliš tko im je to napravio?'' upitala je malo kasnije.

Nat  nije ništa odgovorio. Nije znao što reći. Umjesto toga je izvadio džepnu lampu i počeo hodati prema njima. Essie ga je slijedila zaobilazeći ispucali beton i blokove čelika te zdrobljene automobile. Iako ga je u trenutku bilo nasmrt strah, nastavio je. Osjetio je Essinu ruku kako uzima njegovi lijevu. Nju je također bilo strah - koga i nebi.

Došavši do tih ljudi i gledavši u njihova lica znali su da je sljedećih par tjedana imati noćne more. Posjekotine, modrice, oderotine... neki su bili na pola puta preobražaja, neki u potpunosti, neki valjda zaraženi.

''Nat..?'' čuo je Essie. Osjetio je kako mu je stisnula ruku i zabola nokte u njegovu kožu, no nije mu smetalo jer je i on njoj stiskao ruku. 

Kada su došli do kraja tog reda, bila je neka pločica. Nat ju je osvijetlio.

Stvoritelji virusa DSSO će platiti. Do tada počast njezinim žrtvama.

Essie je krenula nešto reći, no glas joj je pukao. Nat je s druge strane bio zatečen. Jednostavno zatečen. Nije znao što reći ni kako odreagirati pa je samo zagrlio Essie preko ramena. Odjednom mu je lampa krenula preko lica svih ljudi, sve dok nije stala na djevojčici. Svijetlo smeđa kosa, otvorene bijele oči, maslinasto zelena koža i plikovi po njoj. Nosila je laganu rozu haljinicu i čizmice. Natu je srce preskoćilo otkucaj, lampa mu je ispala iz ruke. Bila je  to Liamova sestra. Ovdje. Sada. na oči su mu krenule suze dok se udaljavo od tih ljudi, od Ene.