Odjednom sam osjetila zabrinutost u dnu moga stomaka. Naravno, odmah sam pomislila na oca i metode koje on isprobava da bi me izbavio odavde. Nisam mogla a da ne pomislim na njegovo zabrinuto i uplakano lice kada je saznao da mu je kćerka mrtva. O ne, nije se valjda ubio zbog toga. Ne, on to ne bi uradio. Ipak je država bila na njemu, a poznajući njega, on je samo o tome i brinuo.
"Tako nam je drago što si živa, Tori", reče Dawn smješkajući se što je isto činio i njen brat pored.
"Zar ovo nije Afinin uređaj? Kako ste me dobili?" upitah sjedajući na rub svoga kreveta.
"Duga priča stvarno, voljela bih kad bi mogli da se vidimo lično pa da ti sve ispričam, ali morat ćemo ovako."
"Imamo vremena. Ja bar imam", rekoh.
"Imamo i mi bar sat vremena dok nas ne pronađu", reče Dawn.
"Krijete se?" upitah tiho kao da me neko drugi može čuti.
"Vremena su jako opasna, Tori", reče i sa tom rečenicom osjetila sam da gubim svaki razlog za sreću. Znala sam da je nešto loše u pitanju, ne bi me inače bez razloga toliko tražili iako misle da sam umrla.
"Samo mi reci šta se dešava", rekoh dišući što sam sporije mogla, "Je li ima neke veze sa mojim ocem? Recite mi da je dobro."
"Nema nikakve veze s tvojim ocem, on je dobro", odmah osjetih olaksanje, "Ali ima veze s tobom."
"Sa mnom?" Bila sam zbunjena. Nisam ništa loše učinila osim skidanja uniforme. Zar će me kazniti zbog toga?
"Mnogo djece je počelo umirati u dimenzijama i nekolicina njih se vratila sa svrhom. Ne mogu da prežive u dimenzijama", reče dok joj je glas postao drhtaviji i nestabilniji. Nisam mogla ništa da kažem. Mislila sam da su dimenzije mjesto gdje tinejdžeri idu prije svega radi zabave, a onda da bi pronašli svoju svrhu. Nemoguće je da ih je ubilo jedno od najsigurnijih mjesta.
"A-ali, k-kakve to veze i-ima sa mnom?" mucala sam tiho odmah pomišljajući na moje prijatelje i poznanike koji su prisustvovali igri.
"Ovo se nikada nije dešavalo Tori. Ali kada si skinula svoju uniformu, od tog trenutka je sve i počelo. Svaki dan je neko bio ranjen ili čak mrtav. Reci mi, jesi li ti pronašla svoju svrhu?"
"Ne, nisam, ali to je duga priča. Ne želim da je pronađem", rekoh na što se ona namršti.
"Ne želiš? Ali moraš."
"Vidi, rekla sam ti, duga je priča, možda ti nekada ispričam, ali nisam je mogla naći tako da sam odustala."
"Moraš je pronaći, i to što prije", reče zapovijednički.
"Ali ne mogu. Nije moguće u ovom svijetu. Nemam šta da radim", rekoh želeći da sam samo mirno zaspala bez saznanja da djeca navodno zbog mene umiru.
"Onda imamo još jedno riješenje", poče, "Sjećaš se onog ključa o kojem sam ti pričala prije nego što si ovdje došla? Ključ koji može sve zatvoriti?" Ja klimnuh glavom.
"Želiš da uništim dimenzije?"
"Nećeš uništiti dimenzije, samo ćeš zaustaviti sve i izaći ćeš."
"Ali, da li to znači da moram uništiti i ljude u njoj?" Nisam mogla a da mi kroz glavu ne prođu razne misli o tome kako više nikada neću vidjeti ni Kiru ni Jaxa.
"Postoji način da maksimalno četvoro povedeš sa sobom, ali Tori, oni nisu pravi ljudi, oni će nestati ubrzo", reče.
"Je li iko ikada probao?" Ona se zamisli pa odmahnu glavom, "E pa onda ću ja. Reci mi detalje."
YOU ARE READING
Potraga
Science FictionCura kao Tori, puna ambicija i snova je uvijek htjela da zna gdje pripada. I znala je da to želi kada je rekla svome ocu: "Želim da učestvujem u Potrazi." Naravno, on joj nije dopustio. Deril Spell je uvijek bio jako strog prema svojoj kće...
