Potraga

Poglavlje 22

Na prvi pogled ništa se nije promijenilo. Defonija je ostala isti sumnorni grad kakav smo i otavili za sobom. Cilj mi je bio da pronađem Jaxa i Kiru i da ih vratim u Agruador. Ako mi se posreći, možda i malu Cam mogu dovesti. Osjećala sam se jakom poslije razgovora sa djedom. Stvari su mi postale mnogo jasnije sada kad znam zašto sam se trebala kloniti dimenzija. Ali to znači da nisam ja kriva. Moj otac je kriv što mi nije rekao istinu. Ne razumijem zašto je bilo potrebno sve to kriti ali niko mog oca nikada nije shvatao.

Osjećala sam da mi srce lupa najvećom mogućom brzinom dok sam trčala od zgrade do zgrade tražeći Jaxa. Ponovo sam primijećivala da su se ljudi zatvorili u kuće. I po prvi put primijetih promjenu u vremenu. Nije sve samo bilo puno sivih oblaka. Ovak put sam osjetila kako nebo tutnji te su se sitne kapi kiše počele pojavljivati na mojoj koži. Požurih prema jedinom mjestu koje je nešto obećavalo. Zgrada Osiris. Kako sam joj se približavala primijećivala sam nevrijeme ponajviše oko nje. Gledala sam okolo, pokušavajući naći uzrok svemu ovome, jer nešto je bilo dobro poznato u ovom gradu. Vrijeme je zavisilo isključivo od raspoloženja. Zovite moju teoriju ludom ali ja sam vjerovala u to. Ako je to istina, Jax nije dobro. I tada ga primijetih. Podigla sam glavu da osmotrim oblake kada sam vidjela poznatu siluetu na vrhu zgrade. Stajao je na ivici i već sam mogla naslutiti šta je planirao. Iako sam već bila bez daha, potrčala sam stepenicama koje su vodile do samog vrha. Šta ako to uradi a ja ne stignem na vrijeme? Moja panika je u tom trenutku bila neopisiva jer ako se još jedan život izgubi zbog mene, i to Jaxov, vrlo je vjerovatno da ću i ja htjeti da završim sa mojim. Obeshrabrujuće je kad vidite koliko je djece izgubilo život zbog vas. Ovaj momak mi je bio jedina nada. Jedina osoba zbog koje sam nešto dobro uradila.

Osjećala sam srce u svakom djeliću tijela te sam gotovo vrišteći izašla na krov zgrade.

"NE! Stani molim te! Stani!" Pala sam na koljena i ostala na njima u nemogućnosti da stojim. Osjećala sam bol u prsima koja me probadala, svi mišići u nogama su mi bili upaljeni i glava mi je pulsirala. Primijetila sam da se Jax nije ni pomakao.

"Rekao sam vam pedeset puta danas da me ostavite na miru!" povikao je spreman da svake sekunde napravi taj korak.

"Ne, dušo, ja sam!" povikah koliko god sam mogla a da mi glas ne pukne. Ovaj put se okrenuo ali nije ništa rekao.

"Imam plan, došla sam po tebe. Možemo se vratiti zajedno. Molim te, samo se odmakni od ivice zgrade."

"A zašto bih te poslušao?" osjetih hladnoću u njegovom glasu kakvu nisam čula ni na prvom susretu s njim. Pogledah ga zbunjeno.

"Šta je bilo?" upitah pokušavajući da održim smirenost u glasu ali je bilo gotovo nemoguće.

"Obećala si mi da će biti u redu. Da ćemo biti zajedno. Ali si me vratila ovdje", reče, "Znao sam da me niko ne može voljeti." Ali ja sam ga voljela. Mogla sam to sa sigurnošću reći. Otkako sam se vratila u Agruador i vidjela oca shvatila sam da me nije strah da uradim mnoge stvari, da vrištim, pa čak i da priznam da nekog volim.

"Biće sve u redu, Jax. Samo kreni sa mnom."

"Opet neki trik? Ne, ne padam više na tvoje trikove." Okrenuo se i duboko udahnuo. Nisam imala puno vremena.

"Nisam ja kriva, moj otac je. Željela sam samo da budemo zajedno i željela sam da te spasim od ovog svijeta. Vjeruj mi molim te", rekoh očajno nadajući se da mi suze neće oduzeti mogućnosti govora.

"Ne vjerujem ti. I nisi me nikad mogla spasiti. Spasit ću sam sebe. Od ovog svijeta i svega što nosi, od tebe", okrenuo se, "Prava ljubav ne postoji." I s tim riječima je zakoračio.

Smogla sam posljednje atome snage i potrčala prema njemu. Zagrlila sam ga što sam jače mogla, i u tom trenutku, dok smo padajući osjećali vjetar u kosi i vidjeli sve slike našeg života, nisam mogla ništa drugo osim da iz sveg glasa povičem: "Jax, volim te. Volim te!" Osjetih njegovu ruku kako me grli u trenutku kada se sve završilo.