Potraga

Poglavlje 17

Izašli smo sretni noseći malu kesicu zlatnog praha koji je bio sigurno smješten u mome ruksaku. Nisam mogla opisati trenutak šoka kada sam saznala da taj covjek to ima. Sad kad malo bolje razmislim, trebala sam pretpostaviti jer ako ima droge za koju nikad nisam čula može značiti da ima i prahove za koje nikada nisam čula. Čovjek je ostao iznenađen sumom novca koju mu je Jax dao ali i zagarantovano je da više nikada neće morati ništa da proda da bi živio. Jax je očigledno bio jako zahvalan ali i odlučan kad je droga u pitanju i kao da je ovaj momenat označio kraj njegovom drogiranju. Bila sam jako začuđena njegovom odlučnošću i voljom i pitala sam se kako je mogao samo tako reći da je dosta.
"Koje je sljedeće odredište, načelniče?" upita Kira. Još uvijek nije bila naviknuta da sa Jaxom priča na ti iako joj je on mnogo puta skrenuo pažnju na to.
"Mislim da bih trebali otići negdje da proslavimo", reče smješkajući se. "Ne mogu vjerovati da već imamo prah. Još jedan korak i imat ćemo ključ." Nas dvije smo se smijale njegovoj radosti. Nisam htjela da ga pitam ni zašto je bio toliko sretan. Možda nikada nije osjetio neku vrstu uspijeha ili ga još drži ponos zbog pomaganja stanovnicima. Ili je jednostavno želio da ode iz Defonije i vidi kakav to još svijet postoji i odakle svi mi dolazimo. Vjerujem da nikada nije ni bio tamo ili su im izbrisali pamćenje. Znam da svi ljudi potiču sa zemlje ali ovi koji su ovdje prebačeni zbog igre ničega se ne sjećaju mada je moguće da postoje izuzeci.
"A gdje to misliš slaviti?" upitah.
"Pa, možda ti se ovo neće svidjeti, ali najljepše mjesto u gradu je restoran u koji sam te vodio. Ako ne želiš da idemo tamo potpuno razumijem."
"Ne, nema veze. Prešla sam preko toga i stvarno ne želim da to stvara ikakve probleme."
"Jesi sigurna?" upita izvijajući obrve a na licu mu se pojavi stidljivi smješak.
"Da Jax", rekoh sada smješkajući se njegovoj pažljivošću.
"Kira, slažeš li se ti?"
"Naravno. Umirala sam od želje da vidim to mjesto", reče te se i njoj razli osmijeh licem od sreće baš kao i nama dok smo se penjali do restorana.
"Divno, onda tamo možemo i noćiti pa nastaviti sutra", reče Jax.
Bilo je oko dva sata popodne a do tog restorana je, prema Jaxovim uputstvima, trebalo oko tri tako da je bio malo duži put pred nama. Čudilo me to što Jax nije želio da koristi auta da dođemo do tamo ali sam isto tako mogla vidjeti da je sportski tip po načinu na koji je udisao zrak i brzo hodao dok smo se nas dvije gušile od umora.
"Trebate li pauzu?" Nije ni sačekao da odgovorimo nego se samo nasmijao i stao kada je vidio da smo odmah potom sjele na obližnje kamenje. Vjerujem da sam bila crvena u licu jer smo stvarno brzo išli dok Jax, vjerujem, ništa od ovoga nije ni osjetio. Srećom ruksaci su nam bili puni zaliha vode i hrane tako da mi nije bilo žao da popijem dobar dio sad.
Jax nije odvajao pogled od mene dok sam ja disala brzo, vežući kosu u pundžu. Kada ga primijetih kako me posmatra poklonih mu upitan pogled.
"Šta?" upitah ali on nastavi da se smješka.
"Ništa." Okrenuo se i počeo hodati time nam govoreći da i mi trebamo uraditi isto. Kira i ja se pogledasmo pa krenusmo za njim. Ovaj put je bilo čak teže nego maloprije nakon što smo se odmorile. Sad mi je bilo jasno zašto Jax nije sjeo bar na sekundu.
"Idete li?" upita nas vjerovatno zadovoljan sam sa sobom što se mi ovako mučimo. Ali ja nikada nisam imala kondicije. Nikada u Agruadoru nismo ništa radili. Država je uvijek bila posvećena nauci i istraživanju, samo pokoji tinejdžer bi se poslije svoje potrage mogao naći kako igra neki sport. Prilično sam sigurna da ja neću biti jedna od tih.
Nakon hodanja koje se meni činilo vječno Jax povika: "Još samo deset minuta, hajde, vi to možete."
Pokušavala sam da se natjeram da idem brže jer nisam mogla posljednjih deset minuta da odustanem, pogotovo ne sad kada sam zaista mogla vidjeti hotel kako me čeka. Nikad u životu mi nije bilo draže da vidim to mjesto iako sam se na tom mjestu obrukala kao nikad. Pokušavala sam da to sve zaboravim uvjeravajući sebe da se tako nešto ne smije ponoviti.
Tih deset minuta je proslo kao deset godina ali napokon smo ušli unutra i čim sam vidjela slobodnu fotelju u čekaonici, požurila sam da sjednem. Nije me bilo briga što su ostali gosti gledali u mene kao totalnu budalu, ja sam bila mrtva umorna. Ali bar nisam bila jedina jer je Kira pored mene također izgledala kao da joj nije dobro.
"Vaši ključevi", reče Jax i dade Kiri i meni ključeve sa različitim brojevima. "Kad se osvježite nađimo se na ručku za pola sata?" Mi klimnusmo glavom očigledno preumorne da bi riječima potvrdile te nam se Jax samo osmijehnu krenuvši prema svojoj sobi.
Nas dvije smo čvrsto odlučile da stepenice ne dolaze u obzir i nije nas bilo briga što smo lift čekale dobrih deset minuta. Kirina soba je bila odmah pored moje te sam joj samo mahnula i ušla unutra. Sobe su bile baš onakve kakve sam zamišljala. Zamračene i romantične. Izgleda da je cijeli hotel bio napravljen za parove da ovdje dolaze. Možda mi je zato toliko i smetao. Nisam mogla podnijeti te stvari a nisam baš bila sigurna zašto. Nije da mi je ljubav smetala, nego možda zato što nisam znala da volim. Ljubav mi se nije nikada desila, a i kad malo bolje razmislim, nisam bilo kakvu vrstu ljubavi imala.
Ušla sam ispod tuša i pustila toplu vodu da mi silazi niz tijelo uživajući u tome što sam se napokon mogla opustiti. Kao da mi je voda davala snagu, poslije tuširanja sam se osjećala divno. Nisam bar bila toliko umorna. Obukla sam istu odjeću u kojoj sam i došla jer nisam imala druge. Ali sam obavezno ponijela i svoj ruksak.
Pokucala sam na Kirina vrata prije nego što sam izašla i ona mi je spremna otvorila. Očigledno je i njoj osvježavanje prijalo. Izgleda da je istina da te nista ne može okrijepiti nego planinska voda, u bilo kojem smislu.
"Ovo danas je bilo jako dobro obavaljeno", reče Kira a ja klimnuh glavom.
"Da, ne vjerujem da smo našli taj prah za samo jedan dan. Ako ovako nastavimo mogli bismo ključ pronaći brže nego što mislimo. Mogao bi čak biti ovdje", rekoh očigledno previše sretna zbog neočekivanog pronalaska.
"Drago mi je što se ti i Jax zbližavate", reče nakon poduge pauze dok smo čekale lift za prizemlje gdje je bio restoran.
"Zbližavamo, odakle ti to?"  upitah želeći njen pogled na to iako sam i ja možda malo primijetila neku promjenu.
"Ma daj, smješkanje, onaj zagrljaj i kad je rekao da si ga promijenila. Vidim da želi da priča s tobom stalno", reče jos uvijek se smješkajući.
"Ne znam baš Kira."
"Ali ne osjećaš se kao prije zar ne? Ne smetaju ti njegovi pogledi?"
"Pa, pretpostavljam da sam se malo navikla ali neću da mislim o tome, nema šan..."
"Tori sviđaš mu se." Ja ne rekoh ništa jer smo ulazile u restoran i baš kad sam htjela da joj kažem nesto, ugledah Jaxa kako nam se smješka. Kira mi se osmijehnu samozadovoljno.
"Žao nam je ako kasnimo", rekoh sjedajući preko puta njega. Naručili smo hranu i piće i sjedili tako pet minuta ne komunicirajući, ali onda Jax probi led.
"Jako dobro obavljen posao danas, zar ne?"
"O da, bilo je jako uspiješno", složi se Kira pa pogleda u mene, "Šta ti misliš Tori?" Ja je samo pogledah i nasmijah se.
"Da, super."
"Nešto se dešava između vas dvije?" Mi u isto vrijeme odmahnusmo glavom okrećući se prema konobaru koji je donosio našu hranu. To je bio razlog da više nikako ne pričamo jedni s drugima. Poneki pogled sam bacila na Jaxa a igrom slučaja, on bi u isto vrijeme gledao u mene. Tako da sam nakon nekoliko pokušaja prestala.
"Tori", začuh Jaxov glas, "Ako nije problem, volio bih večeras popričati s tobom."
"Oh", izustih iznenađeno.
"Ako je to okej jer znam da nisi..."
"Ne ne, okej je, rekla sam ti. Samo ako ti ne smeta da to ne bude na onom krovu?" On se nasmija.
"Naravno, kako god ti hoćeš. Želim samo da malo pričamo znaš. Ne želim nikakve tenzije između nas." Ja klimnuh glavom ponovo podigavši pogled kad i on odluči da učini isto. Oboje se zbog toga nasmijasmo i mogla sam tačno osjetiti Kiru kako aplaudira u sebi.