Potraga

Poglavlje 8

Jedva sam uspijela da odspavam bar još dva sata. Noć je ovdje bila nemirna. Ne zato što je bilo bučno nego zbog saznanja da spavam u zgradi narkomana. Nisam mogla da se smirim misleći da on može doći sa bilo koje strane da me ubije. Nisam znala da li me htio zaista ubiti ali bilo je čudno što mi je samo tako ponudio posao govoreći da će osloboditi sve ljude. Šta ako je to bila laž? Šta ako želi da me iskoristi a jadni ljudi će nastaviti da žive kako su i živjeli? Šta ako je ovo neki trik? Vrtila sam se do osam pet sati ujutru te sam odlučila da ova noć nije za spavanja. Ustala sam i krenula u kupatilo da obavim svoju jutarnju rutinu. Stan u kojem sam se sinoć smjestila je bio jako otmjen i ugodan. Imao je sve što mi je trebalo. Prostrani dnevni boravak, malu kuhinjicu koja je odgovarala jednoj osobi zajedno sa trpezarijom. Odvojena je bila moja soba i kupatilo koje sam ja dodatno uredila svojim šarenim dodacima kada sam se uselila. Sve u svemu, stan je bio kao iz snova ali ja se nisam osjećala lijepo ovdje. Nisam mogla a da ne strepim da mi se nešto ne desi. Imala sam osjećaj da me neko posmatra od trenutka kada sam došla. Možda neki ljudožder čeka iza ugla da me kidnapuje kad se pojavim. Protresla sam glavu pokušavajući time da izbacim takve misli iz glave. Uvjeravala sam sebe da se ništa loše neće desiti, da ću ovdje raditi normalan posao i jednostavno živjeti život. Ali nisam mogla da pređem preko toga koliko mi je moja laboratorija falila, moji eksperimenti i moja raja naučnika. Gdje li su sad Debby, Devon i Zack? Da li su završili sa svojom potragom? Da li su pronašli ono što su tražili? Kako mi sada fale. Šta bih sve dala da mogu pričati s njima, zagrliti ih ili samo vidjeti, i to bi mi bilo dovoljno.

Nakon što sam se istuširala, oprala zube i obukla u svoju uniformu odlučila sam još malo da uredim stan jer nisam mogla da gledam bijelo sive nijanse svuda oko sebe. Nakon petnaest minuta uređivanja, osjetih vibriranje u džepu. Izvukoh uređaj na preklapanje te se zamislih da li da se uopšte javljam. Ako se javim ne znam kako da im objasnim da ne mogu nastaviti sa potragom, a ako se ne javim mislit će da nešto nije u redu. Ipak sam se javila ugledavši 3D figuru Afin kako mi se smješka.

"Samo da vidim kako napreduješ", reče.

"O, super je", rekoh lažirajući osmijeh što sam bolje mogla.

"Ima li nekih problema?"

"Ne, sve je u redu."

"Nadam se da ćeš brzo završiti, neki su već davno završili svoje potrage. Da li ti treba pomoć oko nečega? Mi imamo dosta trikova", reče.

"Ne treba mi ništa."

"Nadam se da znaš šta radis", reče namještajući svoju plavu kosu.

"I ja isto", rekoh.

"Igre su mnogo teže ove godine izgleda. Mislila sam da ćeš ti brzo pronaći što si tražila ali izgleda da su zakomplikovali."

"Da, i meni se čini."

"Ali ne brini, sve će se to dobro završiti i uskoro se vidimo. Ako ti nešto zatreba, samo zovni", reče.

"Okej", rekoh te se ona isključi tako da je nisam više mogla vidjeti. Nisam joj željela išta govoriti. Možda bi me izvukli iz igre tek tako i Jax bi nastavio sa svojim ludim planovima. Nisam to željela. Obećala sam im da će sve biti u redu i voljela bih da se toga i držim. Afin ne smije ništa saznati.

Izašla sam iz stana i uputila se prema gornjem spratu nadajući se da će Jax biti blag. Nisam znala ni koji mi je posao bio. Jax je rekao da bih mu samo trebala pomagati, nešto kao asistent ali Kira tvrdi da će me on mučiti. Nisam sigurna šta bih trebala da očekujem. Jax je izgleda bio jako nepredvidiv. Jučer me nije uopšte napadao kao dan prije toga, vjerovatno zato što je bio previše nadrogiran ali bar se nisam morala svađati. Ne znam ni da li se sjeća našeg dogovora budući da ga je nesvjesno predložio. Možda ne zna da sam uopšte ovdje i da ću za nekoliko minuta početi raditi za njega. Razmišljala sam o tome da se samo okrenem i vratim ali tu pomisao sam potisnula nakon što je moja ruka već kucala po njegovim vratima.