Potraga

Poglavlje 1

Bila sam odlučna u svojim namjerama kada sam se naslonila na stol svoga oca i rekla: "Ja želim da učestvujem." Nisam morala ni navoditi šta je to u čemu želim da učestvujem, on je već znao, te je kao iz topa rekao: "Ne!"

"Ali zašto!?" protivila sam se želeći da udarim nešto jer sam osjetila potrebu.

"Tori, pričali smo o ovome milion puta i moj odgovor je uvijek bio, i biće, ne!"

"Ali..."

"Ne."

Upoznajte moga tatu, najtvrdoglavijeg čovjeka na svijetu, ali i predsjednika naše države, Derila Spella. Tata je postao predsjednik prije dvije godine i od tada, ova država je bila u savršenom redu. Najgore je što se to ljudima nije sviđalo. Ljudi su voljeli dramu i htjeli su lude zakone i mnogo zabave sa novim predsjednikom. Ali to nisu dobili. Sve što su dobili je bila vreća kulture i reda.

Agruador je bila velika država, nastala od bivše Poljske, Češke, Slovačke, Njemačke, Austrije, Švicarske i Mađarske. Nakon Četvrtog svjetskog rata, 2388, nekoliko država se raspalo i stvorilo nove, ljepše i bogatije. Agruador je bila jedna od njih, i to ne bilo kakva, nego najljepša. Danas je pak bila 2419 i Agruador je izgledao bolje nego ikada. Šteta pa se red ovih dana nikome nije sviđao.

"Ali zašto me nikada nisi puštao na te igre?" upitah iznervirano.

"A koliko ti puta moram reći da to nije tvoja stvar. Ja sam ti otac i ja odlučujem." Naslonio se u svoju fotelju i kroz naočare zurio u bijeli ekran kompjutera.

"Ali, to je moja želja tata. Zar te nije briga za moje želje. Ta igra bi mi pomogla u životu", pokušavala sam da ga ubijedim.

"Zar ti nije dovoljno što ti je tata predsjednik?"

Nisam odgovarala. Ruke sam prekrstila preko prsa i gledala u pod.

Moja želja je oduvijek bila učestvovati u toj igri. Prilika se nije ukazivala svaki dan i nije mi nikako bilo jasno zašto me uporno ne pušta.

Svake godine se, 9. aprila, organizuje igra za tinejdžere poput mene zvana Potraga. U toj igri, svako dijete kada napuni 13 godina ima mogućnost da učestvuje i da pronađe svoj cilj i namjenu u životu. Ali ja, kao predsjednikova kćer, nisam morala da učestvujem jer se smatralo da bih ja mogla biti šta god poželim. Ali ja sam željela da znam gdje pripadam. Moj tata se nije slagao sa mnom. On nije želio da čuje za tu igru, na kojoj je redovno prisustvovao od godine kada je postao predsjednik. Ja sam znala da je on želio samo najbolje za mene, i da je htio da ja budem šta želim, ali nije shvatao moje želje. Da, imala sam ambicije, ali sam samo željela da znam. Željela sam da znam jesam li dovoljno dobra za toga.

"Tata, nije fer."

"Tori, rekao sam ti da ne želim da pričam o tome. Ne ideš u Potragu i s time završavamo ovu diskusiju", rekao je te prislonio telefon na uho isključujući se od svijeta i od mog razočaranog pogleda. Izašla sam iz njegove kancelarije uz glasan urlik.

Nije bilo fer. I nije mi bilo jasno zašto je bio tako protiv toga. To je bila bezopasna igra, nikakve posebne prepreke ni opasnosti od povreda. Poenta je bila da se snađeš u drugoj dimenziji i da pronađeš sebe. Nisam znala zašto je on toliko dramio oko toga kad ni on nikada nije ušao u tu igru.

Pogledala sam prema nebu koje je bilo maglovito a preko njega su prolazila mnoštvo tačkica koje smo mi zvali autleti. Uređaji koji su se prije 300 godina zvali auta nisu više postojala jer su se ljudi oko 2200 godine počeli zanimati za čistoću zraka kao i planete te su proizveli mašine slične autima koja su radili isključivo na baterije, ne ispuštjući nikakve gasove.

Voljela sam šetati po čistom zraku mada je prelazak ulica u modernom svijetu bio štaviše komplikovan. Dolazili bi do jedne duge trake kojom su se autleti morali kretati, te kada bi oni stali, traka bi se ispružila sve do druge strane da bi mi mogli preći. Problem je bio u autletima koji su prolazili kroz crveno te bi u nekoliko navrata imali priliku da te propelerom udare u glavu.