Potraga

Poglavlje 21

Te večeri me otac zaključao u sobu ne dopuštajući mi da izlazim dok on ne odobri, što je u njegovom rječniku, pa, nikad. Preklinjala sam kao i moja mama da ovo ne radi ali poslao je Jaxa i Kiru bez pozdrava nazad u Defoniju, čak prijeteći da ih ubije ako ne prestanu da ga mole. Nisam mogla vjerovati u šta sam se uvalila. Bila sam gotovo ubijeđena da će moj otac, po prvi put u životu, postupiti blaže i da će ovo pustiti. Ne znam da li je ovo bilo ispravno sa njegove strane ili ne. Naravno, i meni je krivo što su mnoga djeca poginula, ne znam kako da oprostim sebi. Ali i on je kriv što mi nije rekao da je to moguće. Jedino ako nije znao, ali moj otac sve zna.

Sjela sam na pod poznate sobe i, iako mi je falila, nisam o tome više razmišljala. Spustila sam glavu u ruke i počela da plačem. Izbacivala sam iz sebe sve što sam ikada držala. Svaku očevu grdnju, svaki mamin prešutjeli odgovor, svaku nemogućnost da kažem što mislim. Plakala sam, činilo mi se satima, i po prvi put osjetih olakšanje od toga. Ali nisam mogla sjediti u sobi i ne raditi ništa. Uvijek sam to radila, nikada nisam izlazila kada sam bila u kazni, ali iskreno, u većoj kazni od ove nisam mogla biti. Upoznajući Jaxa shvatila sam da se vrijedi boriti. Ja sam ga morala vratiti iako nisam imala ideje kako da to uradim. Ali velika je stvar i probati. Mora postojati način.

Otvorila sam prozor koji se nalazio metar i po od travnate površine. Bez razmišljanja sam skočila i, na moje iznenađenje, dočekala se na nogama. Potrčala sam što dalje od kuće dok me otac nije pronašao. Shvatila sam da neće dugo trebati dok ne shvati da nisam tu, ali svaka sekunda slobode je bila zlatna.

Krenula sam prema mom omiljenom mjestu na svijetu. Morala sam tu da provodim vrijeme jer je nakon svega to bilo jedino mjesto u ovoj dimenziji koje mi je pružalo zadovoljstvo. Ali prije toga, zastadoh na mojoj omiljenoj travnatoj površini koja se nalazila nedaleko od moje laboratorije. Bilo je malo mjesto ali vjerovatno jedino koje nije bilo prekriveno nekim čudnovatim izumima. Bila je noć. Mrak i tišina. I ja. Mrak. Tišina. I ja. Osjetih kako mi se pluća žare kada sam iz sveg glasa povikala. Bilo je to oslobađanje kakvo nikad nisam osjetila. Nije me bilo briga ko će me čuti, hoće li me neko uhvatiti zbog ovog, propisati neku kaznu. Uradila sam nešto što sam uvijek htjela da uradim i po prvi put, nije me bilo strah. Nasmijah se glasno ne znajući ni čemu se smijem. Možda osjećaju slobode koju sam u tom trenutku imala, zahvalnost što sam ovo mogla da uradim, ili činjenica da nemam više šta izgubiti.

Kada ugledah jaka svjetla autleta, požurih prema zabačenim vratima laba. Ipak, za svaki slučaj.

Kad sam ušla imala sam šta i vidjeti. Moja inače čista laboratorija je bila u haosu. Hemikalije su bile prosute (Srećom, one bezopasne), kiseline su smrdile i miješale svoje mirise. Čak je jedna hemikalija uspijela da mi ostavi rupu na stolu. Međutim, zanemarila sam to kada sam na sred sobe ugledala veliko sjajno ogledalo. Da li je moguće da je ovdje već neko bio? Odakle ovo ogledalo? Izgledalo je skupo. Možda mi ga je tata ostavio kao izvinjenje za ono što je uradio? Znala sam da je to nemoguće ali nisam mogla da ne pomislim i na to. Prišla sam i primijetila nešto što mu je falilo. Nešto što svako ogledalo obavezno mora da ima. A to je da se nisam mogla ogledati u njemu. Kako god da sam pokušala da se okrenem moje lice je bilo jedva vidljivo. I nisam mogla dugo da gledam u njeg zbog svog sjaja. Dodirnuh ga jednim prstom i shvatih da ovo ne može biti ogledalo. Masa koju sam dotakla se poče pomjerati, kao žele.

Izvadih telefon i nazvah Debby. Nakon nekoliko sekundi se javila vjerovatno očekujući neku vijest o Tomu te joj je glas bio uplakan.

"Hallo", reče.

"Debby, jesi dobro?" upitah pažljivo nadajući se da je nisam uhvatila u lošem trenutku.

"Koliko god to mogu biti. Šta je bilo?"

"U labu sam. Zanimalo me nešto."

"Reci."

"Jesi li ikako ulazila ovamo od našeg posljednjeg eksperimenta?" upitah počevši da hodam tamo-vamo.