Potraga

Poglavlje 20

Osjetila sam ponovo miris pokošene trave kakav je samo Agruador imao. Ljudi su kosili travu vrhunskim spravama koje su tek bile izumljene prije nekih pet godina a njih miris je bio specifičan. Isto kao da su, uz prirodan miris trave, izbacivali i umjetne. Ko zna zašto su to radili. Možda da privuku pažnju ljudima da što više kose travu jer je očuvanje i zaštita u ovom dobu bila od velikog značaja.

Bila je noć i nalazili smo se na brdu koji je bio svega dva kilometra udaljen od centra glavnog grada. Još samo malo i morat ću se suočiti sa svim ljudima čija su djeca poginula a nisam znala kako da ih pogledam u oči znajući dasam ja kriva. Sve porodice će me gledati sa nadom u očima i pitati znam li šta je bilo sa njihovom djecom a ja ću morati slagati i reći da ne znam. I na kraju krajeva, morala sam da se suoči sa svojim ocem. Ko zna kako će reagovati. Izbaciti me možda iz države? Odreći se? Nikad me više ne puštati vani iz kuće? Ali to je sve bilo u redu, sve dok mi odobri jednu jedinu stvar. Da budem sa Jaxom. To je bilo nešto do čega mi je najviše stalo, jer da nije bilo njega nikad se ne bih ni vratila i sve više djece bi umrlo. Pomislih kako je ovo sve ironično. Toliko sam se u drugoj dimenziji trudila da spasim sve ljude da sam neke iz svoje dimenzije ubila.

Pogledah u Jaxa i Kiru koji su uzbuđeno razgledali kao da nikada nisu izašli iz tmurnih zidova Defonije. Pa, vjerovatno i nisu. Primijetih da Jax gleda u nebo.

"Prelijepo je", reče zadivljeno prelazeći pogledom po sjajnim tragovima zvijezda.

"To su zvijezde", rekoh smješkajući se činjenici da ovi ljudi nikada nisu vidjeli tako uobičajenu stvar kao što je zvijezda.

"Zvijezde?"

"Da."

"Vide li se i po danu?" upita ne skidajući pogled s njih.

"Ne ali po danu imamo sunce. Sve ćeš vidjeti", rekoh.

"Kako bi bilo dobro da svi imaju jednu zvijezdu, zar ne?" reče sada gledajući u mene ali nisam mu uspjela toliko držati pažnju te je pogled vratio na zvijezde.

"Ja vjerujem da imamo", priđoh mu bliže. "Vidiš onu tamo zvijezdu, onu malu između dvije velike", pokazah rukom okrečući ga na lijevu stranu. "Ta mi je omiljena."

"Preslatka je", pogleda me, "Imate dosta toga sličnog."

"Kao?"

"Pa, sad rekoh, preslatke ste. I nekako, mala je ali jako sija. Još jedna tvoja osobina", reče. Ja se nasmijah ne govoreći ništa jer nisam htjela da pokvarim ovu rečenicu nekom mojom neosmišljenom i glupom.

"Idemo li u ovaj grad ili ne? Moram ovo da vidim. Pogledaj samo te leteće stvarčice", reče Kira oduševljeno pokazujući prema autletima.

"Naravno da idemo. Moramo posjetiti jednu jako važnu osobu", rekoh.

"Koga?" upita Kira.

"Mog oca."

"Hoće biti ljut?"

"Ja se nadam", rekoh.

"Nadaš se da će biti ljut?"

"O da. Inače je bijesan", rekoh te se ona trznu. "Ali ne brini se. Nadam se da nećete vi nastradati."

"Onda bih rado sačekala ispred", reče.

"O ne, morate sa mnom. Ako vas bude nešto pitao da potvrdite sve što ću mu ja reći."

"Ja svakako idem s tobom", reče Jax.

"Hvala ti. Ali upozorila sam vas, on nema dobru stranu. Ili je ljut ili bijesan", rekoh malo se nasmijavši a oni se pogledaše vjerovatno smatrajući da ne postoji normalan razlog zašto bih se smijala.