Potraga

Poglavlje 19

Bilo je prošlo podne kada smo ustanovili da u šumama nećemo ništa naći. Nije niko znao kako taj ključ treba izgledati ni da li je uopšte izgledao kao ključ, ali tražili smo najneobičnije stvari koje bi mogle da nam posluže. Sve što smo vidjeli je drveće, raznih veličina i boja, što je bilo normalno. Odlučili smo da se vratimo u grad ali nismo znali gdje da uopšte tražimo. Bili smo premoreni kada smo došli ispred zgrade Osiris koja se nalazila tačno na početku grada. Izgledalo je kao da nam je motivacija odjednom nestala jer smo cijelo jutro tražili nešto što je izgleda bilo skriveno od ljudskog oka, ili se bar tako meni činilo. Počeo se javljati onaj osjećaj da sve radimo uzalud, ali vjerovatno smo samo bili umorni da bi bili pozitivni.

"A da uđemo i popijemo kafu?" upita Jax pokazujući prema načelnikovoj zgradi kada smo samo stajali kao izgubljeni ne znajući kuda dalje.

"A šta poslije toga?" upita Kira.

"Nastavit ćemo obilaziti grad valjda, ne znam stvarno", odgovori sliježući ramenima.

"Hajmo onda", rekoh te se i Kira složi. "Mogu li samo do svoje sobe da se osvježim?"

"Naravno."

Ušla sam u svoju sobu dok su Kira i Jax liftom produžili na zadnji sprat. Spustila sam ruksak pored kreveta i legla sretna što sam ponovo u svojoj sobi. Zažmirila sam na trenutak prisjećajući se dana kada sam sretna legla u svoj krevet. Ali moja sreća je tad, baš kao i sad, bila uništena jednim pozivom. Začuh onaj zvuk ponovo te okrenuh glavu da vidim moj uređaj za praćenje kako svijetli i pišti nepodnošljivim tonom. Udahnuh duboko nadajući se da donose dobre vijesti i ustadoh da odgovorim. Na trenutak sam pomislila da će se Afinino lice pojaviti ali odahnuh sa olakšanjem kada ugledah Dawn.

"Dawn, o tako mi je drago što te vidim", rekoh.

"Slušaj", reče tiho i uplašeno, "Nemamo puno vremena. Još petoro djece je poginulo od prošlog puta što je jako loše. Tvoj otac i Afin žele da sruše sistem i zaustave dimenzije, tako da, ako se ne vratite do večeras, nećeš moći nikoga spasiti i vratit ćeš se. Problem je što je to vraćanje opasno jer za kratko vrijeme proputuješ dug put i može se desiti da tu najveći broj djece pogine. Tori, reci mi molim te da ste blizu pronalaska ključa", govorila je brzo i nerazgovijetno ali srećom sam uspijela shvatiti šta mi je rekla. Bila sam zbunjena i uplašena jer sam za manje od pet minuta primila dosta informacija. Trebalo mi je nekoliko sekundi da stanem i razmislim o svemu.

"Pa, našli smo Zlatni opstanak..."

"Dobro, ali ključ Tori, bez tog ne možeš ništa."

"Ali ne znamo gdje da tražimo", rekoh.

"Imate vremena do ponoći. Neću da vas prepadam, ali ako ne uspijete, velika je vjerovatnoća da ćete svi umrijeti." Ja pokušah progutati knedlu koja mi je stajala u grlu. Osjetila sam kako mi se počinje mantati i mislila sam da ću se onesvijestiti.

"Jesi dobro Tori?"

"Dat ćemo sve od sebe. Oprosti ako te iznevjerim", rekoh tiho.

"Ne možeš me iznevjeriti, uradila si već toliko stvari i pokušala si, to je bitno. Idi sad i uradi šta možeš, vjerujemo u tebe."

"Čuvaj se. Nadam se da ćemo se vidjeti ponovo", rekoh.

"I ja Tori, ali ako ne, ostat ćeš nam svima u sjećanju."

"I ti Dawn." Vidjela sam samo osmijeh na njenoj 3D slici prije nego što je potpuno nestala. Sklopila sam uređaj za praćenje pokušavajući da ignorišem činjenicu da je ovo možda moj posljednji dan u životu. Osjetila sam jednu suzu kako mi klizi niz obraz ali nisam bila ni svjesna da plačem. Brzo sam obrisala suze, otišla u kupatilo da se umijem i, shvativši da nemam vremena, otrčah do Jaxove kancelarije da ih obavijestim. Tako sam jako pokucala na vrata da su Jax i Kira odmah uplašeno ustali.