Košarka {Marko Pjaca}

3. Poglavlje

Nakon 15 minuta češljanja i uljepšavanja ove moje kose (Dalo bi se reć grive), napokon sam izašla iz kupaonice. Ponovno sam osjećala poglede onih likova. Iz mog razmišljanja me prekinula gromoglasna buka koja je dolazila iz hodnika. Vjerujte mi odmah sam prepoznala o čemu se radi. Ubrzo su u sobu uletjele moje suigračice. Primjetila sam da su sa sobom cure dovukle ogroman kofer, pehar s Svjetskog prvenstva, moju medalju i još neke nagrade.

"Đesi brate!" Derala se Ptica lupajući me po leđima tako jako da me je skoro srušila.

"Laura! Evo mi ti donile robuuu!" Vikala je Klara, mašući s ogromnim koferom iz kojega su počele ispadat stvari.

"Uuuu, jebem ti. Ko je ovo pakiro da mi je samo znat." Klara je rekla kad je vidla svu moju robu koju su mi donijele na podu.

Odjednom su se sve počele derat i skakat oko mene koja sam stajala uz pomoć štaka. A da nekažem da su ti likovi zurili u nas ko telad u šarena vrata. Dreku je prekinuo doktor koji je ljutito ušao u sobu.

"Pa jeste li Vi normalni!?!" Upitao je cure koje su ušutile.

"Jel vi znate da niste jedini na ovom planetu, ima i drugih pacijenata koji žele mir!" Rekavši to izašao je i sobe i zalupio vratima.

"Pa jel tebe itko naučio da se ne lupa vratima!?!" Uzvratila mu je Nikolina.

"Je, vjeruj mi" Začuo se sarkastični odgovor s druge strane sobe.

Cure su se kao sinkronizirane okrenule prema drugoj strani sobe gdje su imale što za vidjet, hrpu likova koji stoje oko nečjeg kreveta i smijulje se. Sve su se iznenadile no kako se to ne bi primjetilo okrenule su se prema meni.

"Sorry što smo tak naglo upale" Rekla je Kiki.

"Ma nema frke, nego vidim da ste mi donijele robu. Hvala vam." Rekla sam im sa smješkom.

Nekako su sve bile pokunjene.

"Curke kaj je bilo?" Upitala sam ih.

Ugledala sam Adrianu kako pogledom strelja ostale cure koje su očito htjele negdje ić.

"Adriana, vidim da ih streljaš pogledom, ako morate negdje ić samo izvolite" Rekla sam smijuljeći se.

"Ali Laura! Ti si se ozlijedila kako bi mi osvojili SP! Red je da te posjećujemo, a ne da su nam bitiniji sastanci s potencijalno mogućim zgodnim dečkima." Praktički se derala, dok je ona to govorila primjetila sam da se oni nogometaši pozdravljaju i izlaze iz sobe.

"Joooj, Adri ak su u pitanju dečki meni bi bilo žao da propustite takvu prilliku zbog mene"

"Ok,ok onda idemo mi!" Sve su mi mahale za redom.

"Ćao braćo vidimo se poslije!" Uzviknula sam im prije nego što su zalupile vratima.

Joj kak ih ja volim, pomislila sam gledajući u zatvorena vrata sobe. Shvatila sam da sam ostala sama s Markom Pjacom. Kad sam pogledala u njega shvatila sam da me promatra.

"Hej! Ja sam Marko Pjaca" Rekao je praktički mašući mi.

"Drago mi je Marko, ja sam Laura, Laura Knežević" Nasmiješila sam mu se.

"Hmmmmm, to mi je ime odnekud poznato" Vragolasto me pogledao.

"Ja sam kapetanica U-21 ženske košarkaške ekipe Ženskog košarkaškog kluba Dinamo Zagreb, vjerojatno sam ti zato poznata." Odgovorila sam smijajući se ko luđak.

"A zašto je meni ime Marko Pjaca isto jako poznato?" Pokušala sam imitirat taj vragolasti osmijeh ali mi nije uspjelo.

"Ja sam ti igrač Hrvatske A nogometne reprezentacije, također igram i za Nogometni klub Juventus zajedno sa mojim prijateljem Mariom." Odgovorio je neskidajući s lica vragolasti osmijeh.

"A reci ti meni mlada damo što tebe dovodi u ovu bolničku sobu?" Upitao me je.

"Paaa, na utakmici finala SP mi je u zadnjoj minuti kapetanica protivničke ekipe smrskala desni gležanj, pri padu sam dobila i potres mozga pa je sad upitno hoću li ikad više moć igrat, a ti?" Rekla sam mu pomalo tužno.

"Na utakmici Hrvatske protiv Estonije sam krivo stao u trku te sam ozlijedio križne ligmente. " Također je rekao tužno.

"Ajmo mi na malo vedrije teme!" Pokušala sam zvučati sretno.

"Može, čuo sam da su danas na TV-u Igre gladi: Plamen."

"Uuuu, to bi moglo bit zanimljivo, al imamo jedan mali problemčić."

"Kojiiiii?" Pitao me je znatiželjno.

"Pa jel ti vidiš da je TV na zidu nasuprot tvog kreveta, a ja iz ovog kuta ništa nevidim."

"Jooooj Laura pa to je najmanji problem, dođi tu pored mene." Otkrio se (Bio je u bijeloj majici i nekim plavim kratkim hlačama) i rukom tapšao mjesto pored sebe.

"Evo sad ću, sam da se presvučem." Rekla sam.

"Ok, čekam te." Rekao je vragolasto.

Ja sam se digla s kreveta te se pokušala sagnuti kako bi dohvatila nešto od robe. Naravno ja ne bih bila ja da sam se mogla sagnut. Nakon par pokušaja odustala sam, pogledavajući Marka.

"Marko bili mi molim te pomogao dohvatit tu usranu robu."

"Nema problema, ja sam uvijek tu da spasim damu u nevolji." Rekao je dok je brzinom munje digao iz kreveta i došao do mene. Sagnuo se i dohvatio moj kofer s robom. Nakon što mi je cijeli kofer pretrpao naišao je na veeeliku Dinamo Zagreb majicu. Nasmiješio se kada ju je ugledao uz nju je izvukao i neke tajice.

"Evo izvoli, mislim da je ovo ok." Rekao je s osmijehom na licu.

"Hahah, definitivno." Bila sam ugodno iznenađena njegovim odabirom , ta mi je majica bila jedna od najdražih. Rekavši to namignula sam mu i ušla u kupaonicu.

Nakon nekoliko minuta izašla sam obučena u moju "pidžamu". Marko je samo blejio u mene ustima do poda.

"Heeej! Zemlja zove Marka!" Mahala sam mu rukom pred nosom.

"Uh, sorry malo sam se zamislio. Evo lezi." Otkrio se i potapšao prazno mjesto pored sebe isto kao što je to činio prije desetak minuta.

"Evoooooo me svijete!" Derala sam se prije nego što sam skočila na prazno mjesto pored njega. Namjestili smo se da oboma bude ugodno.

Ubrzo je film započeo.

Heeeej ljudi! Puno vam hvala nevjerojatnih 48 pogleda i 10 voteova, to mi stvarno puno znači. Mnogi ste se vjerojatno zapitali zašto sam rekla da ću objavljivati svakih dva tjedna a sada objavljujem skoro svaki dan. E, pa trenutno smo na praznicima te imam dosta vremena za pisanje ali kad opet počne škola sve će ići sporije. Još jednom vam hvala i vidimo se u sljedećem poglavlju.

XOXO Ivana