Košarka {Marko Pjaca}

8. Poglavlje

Cure su mi pomogle da se dignem i uhvatim za štake, i tako smo svi zajedno izašli iz bolničke sobe...

{Ema's P.O.V.}

"Heeeeeej, cure jel nam možete reć zašto je Emin nadimak Danijela?" Pitali su dečki na hodniku bolnice

"Ne, možda kasnije." Odgovorila sam smješkajući se njihovoj umiljatosti.

"Pliizzzzzzzzzzzzzzzzzzz." Nabacili su "Puppy Eyes" Poglede, pa sam im morala reći.

"Ok,ok" Rekla sam dok sam polako otvarala vrata bolnice.Pričekala sam da svi iziđu, te sam onda krenula pričat:

"Pa, bilo vam je to ovako, cure" Pokazala sam prstima prema curama "su 1 godinu starije od mene, tada su one igrale Mlađekadetsku ligu, dok sam ja igrala Školu košarke. To je bila završna tekma sezone i borile su se za prvo mjesto. Danijela je izvrnula gležanj i nije mogla igrati, naravno cure nisu imale šanse protiv Medveščaka bez Danijele, istina da su imale zamjenske igrače, ali su sve bile neke jadne i loše. Jedina koja je mogla igrat kao Danijela bila sam ja. Pošto Ženskoj Mlađekadetskoj Lizi općenito mediji ne posvećuju mnogo pozornosti, odlučile smo mene upisati pod Danijelino ime. Kako je to bilo finale trener protivničke ekipe je provjeravao imena na listi. Čak sam sigurna da i ih je naučio napamet. Primjetila sam da nas promatra, odlučile smo se dogovoriti da me u slijedećih 40 minuta koliko traje tekma sve cure moraju zvati Danijela. Tako je i bilo. Nedvojbeno smo pobjedile cure iz Medveščaka razlikom od 10 koševa, a trener Medveščaka se čudio kako se malena i sićušna Danijela pretvorila u za 10cm višu curu" Rekla sam prisjećajući se dobrih starih dana. "O, Bože kako sam stara." Pomislila sam.

"Ahaaaaaaa, moram priznat to vam je bila dobra fora znate, kako se ja tog prije nisam sjetio?" Rekao je Suba s velikim smješkom na licu, Baš se slatko smije , pomislih, ček,ček,ček, jesam li ja to rekla da je Suba sladak, ček otkud sad nadimak Suba? O, Bože šta mi je, nikad nisam bila ovakva. Razmišljala sam u sebi.

"Zemlja zove Emuuuuuu! Javi se!" Suba, pardon Subašić mi je mahao rukom pred facom, majke mi došlo mi je da ga opalim, njegova ruka je za centimetar promašila moj nos u svom tom silnom entuzijastičnom mahanju.

"Kretenu jedan! Nemoraš mi mahat rukom pred nosom ako sam ušutila na dvije sekunde! Nisam crknula!" Rekla sam pokušavajući zvučati ljuta, ali me odao mali hihot na kraju rečenice. Naravno cure ne bi bile cure da se nisu počele derat zajedno sa dečkima: "Ooooooo, kemija! Kemija, ljudi moji! Kemija!!!!"

"Daj ušutite, djeca u vrtiću su Z-R-E-L-I-J-A od vas!" Zaderao se Suba...šić "Oprosti Ema, fakat nisam htio, a oni nisu normalni, trebaju u Vrapče." Osmijehnuo mi se, a ja sam se rastopila.

"Ne, nema veze" Rekla sam sramežljivo, svo samopouzdanje je nestalo u tren, a cure su mi namigivale.

"Joj, Emica nema potrebe za sramežljivosti, oni su ti ionak prećuknuti, ja sam jedini tu normalan , uz tebe naravno." Namignuo mi je, te me pogladio po kosi.

"Uh,uh, ummmmm, ja sam žedna ljudi! Možete li vi otić samnom po neke vode ili nešto za popit?" Upitala je Laura, zbilja se vidilo da laže.

"Da,da, idemo mi svi osim Sube I Eme. Oni nek ostanu tu."Rekao je Marko, primjetila sam da je namignuo Subašiću

"Ok." Odgovorili smo Subaš..., Suba i ja jednoglasno.

I tako smo mi ostali sami. "Joj! Mobitel mi je ostao u hotelu! Isuse, nadam se da me Šuker još nije zvao! Rekao je Suba očajno.

"Ako hoćeš, možemo otić po mobitel, di ti je hotel?" Upitala sam ga sa suosjećanjem u glasu, stvarno znam kako ti je kad nešto tak važno zaboraviš

"Tu je iza ugla." rekao je " Mislim da se zove M, ummmm nešto tako...." Rekao je još uvijek zabrinuto.

"Jel to Malvast Palace?" Rekla sam znajući taj hotel

"Da,da mislim da je."

"Pa čovječe to je moj hotel!" Rekla sam glasno, "Ajde sad idemo po taj tvoj mobitel." Rekla sam mu ubrzavši tempo hoda. Odmah se trgnuo te me dostigao. Trebalo nam je 3 minute do hotela.

"Evo nas!" Energično je rekao Suba,šić. Pogledala sam ga u oči, imao je prekrasne oči, bio je baš sladak. Tako djetinjast, ali opet tako ozbiljan, baš savršen.

Počeli smo se penjati stubama, neki debil je trčao niz stube i gurnuo me ustranu. Zapravo jako me gurnuo, a ja sam praktički odletila do rukohvata koji je imao oštar vrh. Osjetila sam jaku bol, no prava nesreća je bila ta kada sam ugledala što se dogodilo mojoj desnoj ruci...

Heeeej ljudi! Kak ste mi? Sorkać kaj nisam objavila novo poglavlje jučer, imam STVARNO puno učenja. Ja odlučila spojit Emu i Danijela, nekako su mi zajedno baš slatki. Votajte, komentirajte, čitajte i vidimo se u sljedećem nastavku!

XOXO Ivana