Polako sam se izvukla iz kreveta, samo da bi primjetila da su vrata sobe odškrinuta, moguće da je spremačica došla, iako nisam primjetila da ih bolnica zapošljuje. Polako sam krenula prema kupaonici, no iznenađenje me čekalo tek kad sam stigla do dovratka. Unutra je bio Marko...I neka plavuša... I oni su se...žvalili. Odvratno, ali kako mi je to mogao napraviti? Pomislila sam, ali onda sam se sjetila, da smo mi 'samo' prijatelji i ništa više. Doslovno sam zalupila/zatvorila vratima od kupaonice, i s tim sam se okrenula prema vratima koja su vodila u dugi i hladni bolnički hodnik.
Neću ni spominjati da sam još uvijek bila u pidžami (Trenirci i majici 'Inter Zaprešić' koju sam dobila kada sam trenirala u Zaprešiću). Ali dobro, odlučila sam malo prošetati, ako ne bolnicom onda gradom. Nisam ponijela štake, a to je bilo loše. No,valjda ću se nakako snaći ako me taj glupi gležanj ponovo izda... Na izlazu sam zatekla istog onog doktora koji je Marku i meni vodio fizioterapeutske vježbe. Upitao me kamo idem bez štaka, no ja sam samo nervozno prošla pored njega ni ne pogledajući u njegovom smjeru, stvarno sam trebala udahnuti nešto svježeg zraka. I tako sam izšetala iz bolnice, nekoliko sigurnosnih čuvara uputilo mi je upitan pogled koji je doslovno vrištao 'Kud s krenula?!?'. No nisam se obazirla ni na njih, samo sam hodala i hodala i hodala... Uskoro sam stigla do neke velike zgrade, koja je bila šoping centar, barem sam ja predpostasvljala.
Ušla sam unutrai polako prolazila pored izloga mnogih poznatih dućana. Od Adidasa do Shoostera. Nikad nisam voljela pretjerano kupovati i visiti po šoping centrima što je radilo 90% mojih vršnjakinja. Nisam vidjela smisao u tome da šetam po nekom centru ako u to isto vrijeme igrati košarku ili trenirati. Ali sad kao da sam osjetila želju za tim, možda su se moje ženstvene potrebe probudile i sad izlaze na površinu... Nikad ne znaš. Ušla sam u jedan od dućana, neznam kako se zvao, ali znam da je bilo mnogo brendirnih stvrai, i mnogo ženstvene odjeće. Hvala Bogu u jakni koju sam nabrzaka navukla kad sam izašla iz sobe bila je moja kreditna kartica... Sve što mogu reći je da sam odlučila da se neću nervirati zbog nekog ženskara poput Marka već ću krenuti dalje. Kupila sam nešto prekrasne robe, tenisice i torbicu.
Kad sam bil gotova u wc sam se presvukla u tek kupljenu odjeću. Izgledala sam... Pre dobro. Nikad nisam znala da mogu tako dobro izgledti u haljini. Nikad nisam nosila haljine, jer su mi jednostavno bile bezveze. Ali ovo je nešto nevjerojatno...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Osjećala sam se kao jebena kraljica. I znaš šta? Idem i u frizerski salon, vrijeme je za promjene. Ako mislim da će se nešto promijeniti ako ne uložim truda u to onda sam glupa. Ušetala sam tako i u frizerski salon, i tamo su mi sredili kosu.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nepitajte koliko je to sve koštalo jer... puno. Mislim da me sad ni roditelji ne bi prepoznali. Svoju sam prijašnju robu utrpala u ruksačić i nastavila šetati po gradu. Neka starija žena nabacila mi je mrgudan pogled. Shavtila sam zašto, no nisam se obazirala. Nije joj se svidjela moja kosa, općenito zašto bi se netko mješao meni u to što sam ja obojila kosu u rozo. Ne shvaćam zašto je to loše, okej možda je malo čudno ali svejedno... Još sam malo nastavila istraživati grad kad odjednom netko se zabio u mene. Njegovo mi je lice bilo poznato, ali nisam znala otkuda. Trebalo mi je nekoliko sekundi, no onda sam shvatila to je bio Antonie Griezmann. Slavni nogometaš, ali meni on nije bio poznat zbog svoje nogometne karijere. Već zbog svoje sudačke, on je sudio utakmicu na kojoj je meni smrskan gležanj. Prije nego što sam se uspijela zapitati što on radi tu u Rimu. Osjetila sam njegov pogled kako prelazi preko mene.
" Je m'excuse auprès de Miss, je ne vous ai pas vu ... (Ispričavam se gospođice, nisam vas vidio" Rekao je čak i miroljubivim i dragim glasom. A ja sam ga samo gledala, ne bi mi se tako obratio. On je sudac, da nas je netko uhvatio da razgovaramo ovako neslužbeno pomislio bi da namještamo utakmicu. Vjerojatno me nije prepoznao...
"Um.... I don't speak french..." Napokon sam nešto progovorila nakon otprilike minute buljenja u njega.
"Uh,uh." Rekao je nervozno, znala sam da ne priča engleski baš savršeno. Ali valjda je znao barem nešto...
"Ummmmm.... I said sorry miss, I didn't see you." Nervozno je popravljao kosu,i smješkao se.
"Okay, it happens." Rekla sam mu na što se on još jedanput osmijehnuo prije nego što mi je mahnuo i otišao. Osjetila sam kako je malo okrznuo moj ruksak svojom rukom, ali nisam se na to obazirala.
Shvatila sam da je vrijeme da se vratim natrag u bolnicu. Nisam se htjela suočiti s Markom, u biti s onim što sam osjećala prema njemu. No morala sam, cijelo sam jutro potrošila odvraćajući si pažnju od činjenice da on ima drugu koju voli i ljubi. A sad se s tom činjenicom moram pomiriti. Tako sam krenula prema bolnici, dok su se mnoge misli muvale po mojoj glavi...
{Ema's P.O.V}
Probudila sam se u svojoj hotelskoj sobi, s ogromnim zavojem na ruci. Trebalo mi je nekoliko trenutaka kako bi shvatila da me nešto probudilo. A to je bilo potiho kucanje na vratima. Nisam znala tko je, a iskreno nije mi se dalo ići provjeriti.
"Tko je???" Dreknula sam toliko jako da se vjerojatno cijeli hotel zatresao.
"Ja sam!" Čula sam nazad vikanje, glas je zvučao kao Danijelov, no nije valjda toliko smotan da stvarno odgovori na moje pitanje s 'JA SAM'
"Tko!?!" Još jedanput sam se zaderala ovaj put malo tiše.
Nakon nekoliko se sekundi začuo odgovor: "Pa zar nisam li ti već rekao da sam ja?"
"Isuse Kriste! Pa reci svoje ime i prezime, otkud bi ja trebala znat kak' se ti zoveš ako te ne vidim?!?"
"Ahaaaaa, Danijel Subašić sam ja." Rekao je veselim glasom
"Falim te Bože, ključ je ispod otirača." Rekla sam kolutajući očima, pobrinula sam se da sam se u krevetu još jednom lijepo namjestila i istegnula. Još sam usput par puta zijevnula, izgledajući ko' nilski konj.
U međuvremenu je Danijel uzeo ključ i otključao vrata od sobe, te potiho ušao zatvarajući vrata za sobom.Imao je neki čudni smješak na licu. Nije mi bilo jasno zašto. No nema veze, sada je bio tu stajao nad mojim krevetom. Čudno je bilo što je bio obučen jako lijepo, mislim imao je na sebi košulju i traperice. Ali svejedno je izgledao fantastično.
"Hej, nešto sam razmišljao..." Mumljao je u bradu
"Okej..." Pogledala sam ga pogledom koji ga je poticao da dovrši svoju rečenicu
"Bil htjela samnom negdje izać?" Rekao je nervozno, dok je s rukom počeškao zatiljak
"Ja..."
Heeej ljudi! Nije me bilo dugo na wattpadu...Ne znam bi li trebala nastaviti ovu priču. Ne vidim komentare, smanjuju se pogledi po poglavljima... Uglavnom, ako želite da nastavim priču komentirajte na ovom poglavlju... Do sljedećeg puta (ako ga bude bilo)
