Košarka {Marko Pjaca}

12. Poglavlje

"Bil htjela samnom negdje izać?" Rekao je nervozno, dok je s rukom počeškao zatiljak

"Ja..."

{FlashBack}

Sjedim na jednom od mnogobrojnih od barskih stolaca, čekajući da mi konobar donese naručenu kavu. Stvarno sam umorna, a tek je jutro. Odjednom osjetim kako nečji pogled prelazi preko mene. Okrećem se na lijevo samo da bi vidjela mladića, vjerojatno par godina starijeg od mene kako zuri u mene. Nervozno se uskomešam na stolcu, no opet zabacim kosu prema nazad i nabacim zavodljivi smješak.

"Što tako lijepa mlada dama radi u ovom odvratnom kafiću punom starih dedeka." Začuje se njegov glas, dubok i muževan.

"A zašto se gospodin raspituje?" Upitala sam ga, s onim zavodljivim smješkom na licu.

"Ah, svatko ima svoje razloge. No, ne bi li bilo bolje da ti i ja zajedno odemo negdje gdje ćemo se malo bolje upoznati?" Uzvratio mi je pitanjem, no možda sam se trebala zapitat koji su to njegovi razlozi bili... Na kraju me ta mala i 'bezazlena' pogreška koštala puno toga...

"Ako, gospodin tako želi..." Rekla sam ustajući, on me uhvatio za ruku, čudno se smješkajući. Tek sam poslije shavtila koliko je taj smješak bio podal...

{End of Flashback}

"Ja... ovaj.... nije... li malo rano?" Uskomešala sam se na onaj isti način kao što je sam se tog dana u tom baru... Ali sad nisam nabacila zavodljivi smješak, niti sam zabacila kosu prema natrag.

"..." Bol se mogla vidjeti u njegovim očima, nije mogao vjerovati. Samo je odmahnuo glavom koračajući prema vratima sada pognute glave.

"Danijele! Čekaj!" Povikala sam za njim, bilo mi je žao što sam ga odbila, ali nisam mu mogla reći da, nakon toliko toga što se dogodilo  u mojoj prošlosti...

"Zašto bih čekao Ema? Dala si mi odgovor na moje pitanje, a ja ću sad otići." Rekao je hladnim glasom. Vjerojatno je ovako uzrujan jer ga nikad prije djevojka nije odbila, ipak je on poznati nogometaš...

"Danijele, ti... ti neznaš cijelu priču." Promucala sam si u bradu, nisam bila sigurna kako će na ovo reagirati. Jedan dio mene htjeo je da me upita o prošlosti, no drugi dio je htjeo da ništa ne pita, jer kad bih me pitao morala bi mu ispričati.

"Kakvu priču? O čemu pričaš Ema?" Prišao je mom krevetu sjedajuči na rub. Onih nekoliko pramena kose koji su mi bili na licu pomakao je iza uha.

"Znaš, nisam ja imala savršenu prošlost. Zapravo nije bila nimalo savršena..." Zadrhtala sam od tog njegovog pokreta, koji je nekako stvarno bio ispunjen pažnjom i nježnosti.

"Kako to misliš?" Sada me je rukom obuhvatio moj obraz. Zabrinutost mu je iskrila u očima.

" Ispričat' ću ti." Rekla sam se uspravljujući se malo, spremna na ponovno proživljavanje svega što mi se dogodilo.

I tako je je krenulo, moje ponovno proživljavanje noćne more od moje prošlosti. Slike su mi ponovno navirale u glavu. Svi ti odvratni trenutci koje sam potisnula negdje duboko sada su isplivali na vidjelo...

{Laura's P.O.V.}

Ušetala sam u Markovu i moju bolničku sobu sa slušalicama na ušima. Zahvaljujući Bogu Marko nije bio ovdje. Vjerojatno je na treningu, što je odlično jer mislim da trebam još malo vremena prije nego što se s njim suočim. Nabrzaka sam skinula traper-starke i sjela na krevet. Mali sam ruksak skinula s ramena i otvorila posežući za robom koja je bila natrpana unutra. Dok sam vadila svu tu zgužvanu robetinu iz torbe mali je papirić ispao iz prednjeg džepa na pod. 

Zagledala sam se u papirić, otkud se on stvorio? Posegnula sam za njim, no to nije prošlo uspješno. Umjesto da sam lijepo sišla s kreveta i uzela papirić s poda ja sam pokušala to izvesti na lijeniji način što je rezultiralo mojim elegantim traskom od pod. Smijala sam se ko' luda dobrih pet minuta prije nego što sam napokon dohvatila taj glupi papirić. Rastvorila sam ga brišući suze, koje du potekle dok sam se smijala. Na papiru je profinjenim rukopisom bilo ispisano:

Slatka si, mogli bi izaći van ponekad. Svakako, javi mi se ;)

747 933 682

Blejala sam u papirić kao tele u šarena vrata. Nije mi bilo jasno otkud sad ovaj papirić dok se nisam dosjetila...

{Flashback}

..."Um.... I don't speak french..." Napokon sam nešto progovorila nakon otprilike minute buljenja u njega.

"Uh,uh." Rekao je nervozno, znala sam da ne priča engleski baš savršeno. Ali valjda je znao barem nešto...

"Ummmmm.... I said sorry miss, I didn't see you." Nervozno je popravljao kosu,i smješkao se.

"Okay, it happens." Rekla sam mu na što se on još jedanput osmijehnuo prije nego što mi je mahnuo i otišao. Osjetila sam kako je malo okrznuo moj ruksak svojom rukom, ali nisam se na to obazirala.

{End of  flashback}

"Šta?!?"

To je bila prva i jedina riječ koju sam izrekla. Nadam se da me nitko nije čuo, jer ljudi bi pomislili da sam luda što pričam sama sa sobom. No, vratimo se na razlog zašto sam tako reagirala. Je li to Antonie Griezmann meni rekao da sam slatka? Ček,ček, kad je on stigao napisat' tu poruku? Najjvjerojatnije ima zalihicu takvih poruka, pa svakoj "slatkoj" curi u koju se zabuba ostavi jednu. Morala sam se nasmijati na tu pomisao. Legla sam iu krevet i uzela mobitel. Poslala sam jednostavni "Hej" na taj broj.

Heeej! Evo ga i novi,ali kraći nastavak! Odlučila sam se nastaviti pistai ovu priču zahvaljujući vašim komentarima na zadnjem poglavlju. Što mislite hoće li Griezmann odgovoriti na Laurinu poruku? Doznajte u sljedećem nastavku. Dotad votajte, komentirajte, i čitajte! Vidimo se u sljedećem nastavku!

XOXO Ivana