Love Story//PAUZIRANA

Love Story

Godina 1534.London,United Kingdom

Sjedi na prozoru,pritom,blijedo gledajući na vrt ovog velikog dvorca koji joj je uništio život.Njeno lice je blijedo,umorno,podmuklo.Nema više snage,volje za ništa.Kao da se cijeli svijet u jednom trenutku srušio na nju.Sa svojih skoro navršenih osamnaest godina otac joj je našao muža starijeg od nje petnaest godina.Za jednu običnu djevojku to bi bila velika patnja,ali ona je bila princeza,znala je što će se dogoditi pa se za to pripremala cijeli život.Ipak,to je uvelike razaralo njeno slabašno srce.Njena duša je bila dobra,srce veliko,svima je pomagala,spašavala, ali izgleda da sebe nije.Razmišljala je o svom životu,sve što joj je priuštio bilo je teško,bolno.Nije više imala snage.Lice joj je bilo blijedo,ruke hrapave.Njen pogled bio je beživotan,nije više mogla,ni ne bi išla dalje,ali je morala.Morala je ponajprije zbog svoga oca,a i zbog njene majke koju je ubio španjolski kralj.Zbog čega,ne zna.Bila je dijete,dijete od pet godina,ali i sada,trinaest godina poslije sjeća se svega kao da je bilo jučer.Njegov dolazak,mač u njegovoj ruci,njena patnja,bol.Nisu joj dopuštali ni da se oprosti,ali se ona,onako mala i vješta na svoju majku uspjela uvući i posljednji put je zagrliti.A nedostaje joj,jako.Da je njena majka tu,da joj je podarila brata,sve bi bilo drugačije….da bar,ali tako nije,i neće biti.A sada,vratimo se na njen pogled na ''sve ovo''.U njenom razmišljanju prekinula je njena podanica Elen.

-Princezo?

-Elen?Koliko sam ti puta rekla da me ne zoveš tako!Ja sam za tebe Rose!

-Da…Rose.

-Izvoli?

-Vrijeme je.

-Oh,da.Reci ocu da odmah dolazim Elen.

-U redu.

Ah,da,došao je taj dan koji nikako nije priželjkivala-dan njezinog vjenčanja.Za nju je to bio samo još jedan gubitak,jedna stepenica prema dolje,prema propasti.Tako se osjećala dok je oblačila svoju dugu bijelu haljinu.Pustila je svoju dugu neobično crvenu kosu da pada niz njena leđa.Nije bila sretna kao što bi trebala biti.Osjećala se kao da je osuđena na smrt.U jednom trenutku joj se čak i zavrtilo.

-Rose, jesi li dobro?

-Da Elen, dobro sam, ne brini.

-O, Rose, lijepa moja Rose, jesi li dobro, prelijepa si!

-Da oče, tvoja ljubaznost mi je sada od velike pomoći…

-Rose, znaš zbog čega ovo radiš, ako…

-Ako želim dobar i siguran život udat ću se za Georgea. Da, shvatila sam!

-Rose! Smiri se, tvoja ljutnja nikome neće pomoći sada!

Ljutito je podigla svoju dugačku haljinu i brzim koracima krenula do velikih smeđih vrata.

-Rose,smiri se! Ovako ćeš samo sama sebi otežati!

-Elen, hvala, ali trenutno me neće ništa smiriti!

''Još malo i gotovo je, sve će biti gotovo…'' –tiho je šaputala u sebi.

-Elen! , zaderao se kralj, imamo veliki problem!

-Recite vaše visočanstvo! ,mirno odgovori Elen.

-George nije dobro, ranjen je, a ubrzo dolaze irski prinčevi! Odmah zovni Michaela!

-Odmah, vaše visočanstvo!

Rose brzim koracima krenu do svojih odaja te stade pred ogledalo.

-Tko sam ja? , prošaputa.

Pogled joj zastade na malenoj četki za kosu.

-Mama ,krenula je suza,pa još jedna,pa još jedna, nedostaješ mi mama…

Uze četku te očešlja svoju dugu kosu. Padala je kiša, a ona…kao da je suosjećala s njom. Toliko ju je boljelo, a nije imala kome reći, nije joj nitko mogao pomoći.

Laganim koracima krenula je do ruba prostrane terase. Nije mogla više, svakim danom sve dublje i dublje, svjetla nestaje, dolazi tama. Izgubila je svaku nadu, samo joj je to i preostalo. Polako je puštala rub, nije imala snage, ali je morala, a i htjela je to.

-Stani! ,začula je neki muški glas.

Brzo se okrenu i obrisa suze.

-Ne, ne znam tko si ti, ali nećeš me spriječiti, a ni ne znaš što sam htjela!

-Znam, vjeruj mi, daj mi ruku!

-Ne želim!

-Oh, dakle tako, želite se možda osramotiti, da zovnem kralja i ostale prinčeve.

Oštro ga je pogledala.

-Pa dakako, ja ionako mogu skočiti dok oni dođu!

-Ali ja vam neću dozvoliti!

Pogledala ga je, ovaj put blažim pogledom. Uzdahnula je. Kao da je osjetila da mu može vjerovati, da će joj pomoći. Pružila mu je ruku.

-Tako, to smo riješili. –reče mladić i nasmija se.

-Inače, zovem se Niall, princ Niall od Irske.

-Da znam, reče ona, tko ne bi inače shvatio da si Irac. Imaš tipičan irski naglasak.

-I šarm. , doda on.

-Pa, to ćemo još vidjeti.

Nasmijali su se.

-Ja sam princeza Rose, drago mi je, ja sam kraljeva kći.

-Inače za njih nije uobičajeno da skaču s palače, ali nema veze.

Ironično ga je pogledala.

-I, vi ste došli s bratom?

-Da, Gregom.

-Da, to mi je poznato, uvijek je netko bolji od vas, vi ste loši i morate se truditi da bi ste uspjeli….

-I vas su tome učili?

-Kako da ne, pogotovo zato što….

Zastala je.

-Zato što…?

-Pa, moja majka, ona….

-Što je bilo s njom?

-Ubio ju je španjolski kralj…

-Oh, znači tako.

-Da, odrastala sam uz očev nauk, uz puno muke i njegovog ponosa, a i nekakve nade i potencijala. Čak nekada i pomislim da…da mu je žao što sam se uopće rodila.

-Ne brini se, ja…vjerujem da će sve biti dobro.

Pogledali su se i nasmješili.

-Da, i ja.

Tada su se njihove usne počele približavati…

Eto,to je to za sada,nastavak će brzo,znam da je kratko,ali tek je početak! :D Nadam de da vam se sviđa :)