Anđeli i demoni

21. poglavlje

//eva//

***

"Eva?" 

"Hmm?"

"Moramo razgovarati", Erik je dahnuo, ustavši sa kreveta. 

Dramatično sam uzdahnula i odgurnula topli ogrtač u koji sam se zamotala radi topline, jer u ovom hotelu grijanja nije bilo, očito. 

"O čemu?" 

"Moram te odvesti negdje na sigurno", promrmljao je više sebi nego meni, hodajući nervozno sobom. 

"Ček, što?" Upitala sam zbunjeno, pokušavajući shvatiti o čemu on, pobogu, govori. 

Leđima sam se naslonila na teški okvir kreveta dok je Erik i dalje pričao sam sa sobom. 

"Kvragu, Eva! Zar misliš da sam te slučajno ja našao tamo, kod onih prokletih anđela?!" 

"Jesi li?" 

"Ne...mislim...da! Prestani me zbunjivati", zarežao je, grubo mrseći crnu kosu. 

Na kraju je uzdahnuo i sjeo do mene, povlačeći moje noge u svoje krilo, nježno ih gladeći. 

"Moj otac je naredio da te nađu", rekao je i kimnula sam. Mogla sam si i misliti da je to sve osmislio njegov dragi otac, "ali Eva, nije to učinio da te vrate natrag...nego da te ubiju."

"M-Molim? Ali...zašto? J-ja..." Zurila sam u njega, prepaštena. Zašto bi to učinio? Razumijem da je on najveće zlo ovog svijeta, ali što sam ja napravila da zaslužujem umrijeti? 

Iako, morala sam sama sebi priznati, činjenicu da me netko dao ubiti, primila sam prilično dobro za osobu koja paničari zbog kašnjenja u školu. 

"Ali...čekaj", potpuno sam se umirila, zureći u zid ispred, "Erik, pusti me."

"Eva-"

"Pusti me!" Vikala sam, pokušavajući se odmaknuti od njega. Naravno da nisam uspijela, zgrabio me je oko struka i pritisnuo o madrac, čvrsto me držeći za zapešća. 

"Ti me trebaš ubiti, zar ne?" Šapnula sam dok su mi na oči navrle suze. Njegove plave oči su se smekšale, a onda je nježno palcem obrisao suzu koja je kliznula niz moj desni obraz. 

"Znaš da to nikad ne bih učinio", šapnuo je, njegov topli dah grijao je moje obraze. 

"Lažeš", odmahnula sam glavom, meškoljeći se u njgovom čvrstom stisku, "lažeš!"

"Prestani", zarežao, stegnuvši me oko struka, a kad se ni tada nisam smirila, naslonio je dlan na moj vrat i stisnuo dovoljno jako da se smirim, a da mi ne oduzima dah. 

"Da sam te htio ubiti, već bi odavno bila mrtva", prosiktao je, palcem gladeći meku kožu vrata tik ispod mjesta gdje zacijeljivao njegov ugriz. 

Polako sam se počela prisjećati svih prijašnjih događaja, uključujući ljude u crnim SUV-ovima koji su jurili za nama. 

"Oni ljudi? U crnim autima, jesi li oni-?"

"Da, trebali su te se riješiti, ali za to su te trebali naći prije mene", šapnuo je, spustivši glavu dok nas nisu odvajali samo centimetri, "a to nikad ne bih dopustio."

Nježno je spojio svoje usne sa mojima, samo na trenutak.

"Molim te, nemoj me ubiti", dahnula sam, piljeći u te njegove, neopisivo lijepe, oči. 

"Eva-"

"Obećaj mi!" Naredila sam, uživajući u njegovom toplom pogledu. 

"Obećajem."