Anđeli i demoni

3. poglavlje

Nakon višesatnog izležavanja i gledanje televizije postalo mi je dosadno. Odlučila sam malo prošetati gradom. Navukla sam crne traperice, pletenu vestu i omiljene čizme sa srebrnim zakovicama. Otvorila sam vrata Mini Morisa i sjetila se da nisam ponijela kišobran. Otključala sam vrata kuće i tutnula kišobran u svoju preveliku torbu. Natuknula sam svoje Ray Banke i napokon krenula.

Kad sam stigla, zrake sunca su se probijale kroz gusto stisnute oblake. Šetala sam plažom i jela perec, koji je bio topio i primamljiv, ali je u mojim ustima imao okus po kartonu. Valjda nisam bila gladna. Što je za mene novost, jer sam većinu vremena provodila u kuhinji. Dok sam tako šetala razmišljala sam o rasprodaji u Victoria' s Secret-u. Kupila kariranu flanelastu pidžamu za 80 dolara. Već sam prikupila suludi broj flanelastih pidžama, ali nisam si mogla pomoći kad su tako slatke i mekane. Poslije sam otišla u Central Park u kojem nije bilo puno ljudi osim par šetača pasa i pokoji trkač. Pogubila sam se u mislima kad mi je zazvonio mobitel.

„Da?"

„Eva!" Bila je to mama. Glas joj je dozlaboga podrhtavao.

„Mama? Što nije u redu?"

„Da nisi dolazila kući! Je li ti to jasno! Idi kod Laurie i ne dolazi kući jesi li me razumjela?!"

čula sam razbijanje stakla i pucanje naših masovnih drvenih vrata.

„Mama, što se događa?"

„Volim te ljubavi. Volim te." Rekla je. U pozadini sam čula korake i odvratno režanje.

„Mama!" Vrištala sam.

„Poziv je prekinut, molimo da nazovete ponovo kasnije..."

„Mama?... Mamice?"

Ali jedino što sam čula bio je glas sekretarice.

***

Nisam znala što da radim. Otrčala sam do mjesta gdje sam parkirala svoj Mini. Spustila sam ručnu i nagazila. Suze su krenule kao bujica i nisam ih mogla zaustaviti. Što se događa? Gdje je moja mamica? Zašto je zvučala kao da su joj to posljednje riječi? Nikad nisam bila neki vjernika, ali u ovom trenutku sam se molila Bogu, Alahu, Buddhi i svim poznatim i nepoznatim bogovima da je moja mama u redu i da je ovo bila jedna od mojih halucinacija ili čak neka neslana šala. Bila sam na autocesti i suze su mi zamaglile vid, obrisala sam oči nadlanicom i pokušala nazvati mamu. Morala sam doći kući. Ponovno sam birala majčin broj, ali mi se javila sekretarica. Pokušala sam nazvati i kućni broj. Bez uspjeha. Kad sam stigla kući prednja vrata bila su izvaljena iz šarki. Koji vrag?

Ovo je bilo gadno. Iz kuće je dopirao dim i miris zapaljenog drva. Preskakala sam po dvije stepenice. Kad sam ušla u kuću, razrogačila sam oči. Sve je bilo razbijeno i uništeno, a do dnevnog boravka protezao se mlaz svježe krvi. Molila sam Boga da to nije mama. Dnevni je bio prazan. Požurila sam do mamine osobe na katu.

„Mama?" Zazvala sam jedva čujnim glasom.

"Mamice? ...Ima li koga?" Glas mi je podrhtavao.

Hodala sam hodnikom do svoje sobe. Ušla sam. Sve je bilo isto kakvo sam i ostavila. Neuredan krevet, crteži porazbacani po podu, zadaća koju nisam napisala. Sve je bilo isto. Krenula sam prema kupaonici kada sam začula siktavo režanje koji je dopiralo iz mamine radne sobe.

Siktanje je postalo glasnije kada je iz sobe izašlo ogromno stvorenje. Zapravo je više sličilo raspadajućem zombiju. Vidjela su mu se rebra iz kojih je liptala tamna krv. Iz gubice su mu vrili redovi zašiljenih zuba ,a kada je glasno zarežao vidjela sam i račvasti jezik. To stvorenje širilo je nadzemaljski smrad.