Anđeli i demoni

16. Poglavlje

Zurila sam u nju kao da joj je narasla druga glava.

Moga oca?!

Molim?!

Bila sam potupuno izbezumljena dok sam čupkala končić na haljini, razmišljajući o svom ocu. Jedino što imam od njega su moje oči i to je sve. Zar otac ne bi trebao biti tu za nas?

Uzdahnula sam iznervirano dok sam čekala Ryana. Trebao je doći po mene i odvesti me tati.

Podignula sam pogled na prozor i osmijenhula se na prekrasno noćno nebo. Već sam satima sjedila sama na rubu kreveta, toliko duga da je već pala noć.

Moje misli su odlutale na par prekrasnih, tamnih očiju. Zašto razmišljam o njemu? Pomislila sam, ali odmah zatim pomislila zašto ne?

Dopustila sam svom umu da odluta na Erika. Uzdahnula sam kad su moje misli odlutale na njegov vragolasti osmijeh i sve one tetovaže koje su ga prekrivale od glave do pete, ali nije me bilo briga, meni je bio predivan.

Zapitala sam se što radi. Sigurno slavi što sam napokon otišla.

Uzdahnula sam, možda je bolje što sam tu. Nikome neću faliti, zar ne? Laurie je našla nove prijatelje, droljaste, ali i dalje prijatelje. A Erik, on je sigurno presretan. Sad napokon može biti s Jessicom bez mog djetinjastog ponašanja.

"Hej." Podignula sam pogled i osmijehnula kad sam vidjela Ryana kako se naslanja na dovratak. I mahnula sam. Glupo znam.

"Hej", rekla sam kad je zauzeo mjesto do mene na krevetu.

Kad sam se probudila Ryan mi je ispričao što se dogodilo prije nego što sam pala u nesvjest. Ponovo.

Najme borba koje je zbila između anđela i demona se nastavila dok par osoba nije nastradalo. Ryan me je doveo ovdje gdje se sad nalazim.

"Jesi spremna?" Upitao je misleći na mog oca. Polako sam kimnula i ustala za njim. Pratila sam ga kroz ogromnu kuću. Pod je bio prekriven mekim tepihom, prekrasan namještaj bio je postavljen na svoje određeno mjesto. Dok smo prolazili kroz predivni hodnik nisam mogla ne primjetiti sve prekrasne slike raštrkane po zidovima i prekrasne bijele kale koje su bile postavljene na tamni komad namještaja.

Ryan je naglo zastao tako da sam se zabila u njegova leđa. Okrenuo se prema meni pa sam provirila iza preko njegovih ramena i vidjela ogromna bijela dvorkrilna vrata. Ustuknula sam i dalje zureći.

"Spremna?" Upitao je i okrenuo me prema vratima. Kimnula sam. Pokucao je na vrata.

***

Ljubav.

Jedna riječ koja znači tako malo, a tako puno.

Jesam li osjećala ljubav prema čovjeku koje je sjedio nasuprot mene za masivnim stolom?

Ne.

Zurila sam u par prekrasnih očiju boje različka, isti par očiju koje sretnem svako jutro u ogledalu. Zašto su bile tako poznate?

Jer su to bile oči moga oca.

Sjedio je zureći u mene, nešto nepoznato je svjetlucalo u tim plavim očima dok je pratio svaki moje pokret.

Široka ramena, plave kovrče bile su ljupko zatuknute iza njegova uha i plave oči koje je su izgledale tako mlado i nevino.

Jeremiah je doista bio na prvi pogled smiren i pristupačan, ali ovo je već postalo smiješno. Zurili smo jedno u drugoga već puna dva sata možda i više.

Moje srce je priprijetlo da će izletiti iz mog prsnog koša svake sekunde dok sam čupkala zalutali končić sa svoje haljine.

Tu i tamo skrenula bih pogled i divila se prostoriji u kojoj smo se nalazili. Visoke police pune knjiga na latinskom jeziku krasile su tamne zidove. Ogroman prozor nalazio se tik iza ogromnog stola od hrastova drva.