Bila je u isto vrijeme tužna,ali i zabrinuta. Postavljala si je pitanja tipa 'Zašto se toliko naljutio na mene? Zar sam takva kučka bila prema njemu? Negdje duboko u sebi znala je da će joj oprostiti,ali više bi voljela da joj oprosti kad mu se opet ispriča nego kada bude natjeran. Po cijele dane nije mogla razmišljat o ničemu drugom,osim o njemu. To ju je zabrinjavalo,činilo ju ranjivom. Dok je tako sjedila na staroj i neudobnoj klupici,u parkiću okružena ljudima do nje je sjeo momak stariji od nje dvi-tri godine. Bila je sramežljiva kad bi netko nepoznat sjeo do nje,pa da opet ne osjeća nervozu ustala se. Taman kad je krenula nazad,svojoj vlastitoj kući,a ne kući čopora zaustavio ju je nježni glasić momka. "Sjedi slobodno,ako ti smetam onda ću otići." Bilo joj je drago što je to neki odgojeni momak,a ne neki narkoman ili pedofil iako nije da je bespomoćna. "Umm.. Ma ne smetaš,ostani" Bila je pomalo nepovjerljiva prema misterioznom,ali zgodnom dečku no ipak je popustila i sjela nazad. " Zašto si na ovakvom mjestu sama?Ovdje većinom dolaze ljubavni parovi,prijatelji,obitelj i tko već ne."-izvila je svoje usne u kratki i lijepi osmijeh a zatim mu odgovorila. "Imam problema s jednom osobom,pa sam došla ovdje malo razmišljati"-na to je misteriozni momak tiho,ali dovoljno da se čuje rekao anham. Još su nekoliko trenutaka sjedili i pričali,ponekad se nasmiješili jedno drugom. Zatim se Crystal ustala i krenula otići kad ju je opet zaustavio momak. "Nisam se predstavio,ja sam Jev"- "Totalno sam zaboravila na to,ja sam Crystal."
"Ako hoćeš možemo sutra doći opet ovdje i razgovarati,Crystal"-"Ako uspijem doći od obaveza,budi tu kada sunce zađe" Sretna što je upoznala nekog tko nema veze s nadnaravnim otišla je svojoj kući pjevušeći. Stigla je. Izvadila je ključ iz prednjeg džepa svojih traperica i otključala nova,bijela vrata. Upalila je svijetlo u kuhinji i napravila si večeru. Dok je jela začuo se krik u dnevnom boravku. Brzo je izvadila očnjake na površinu i krenula prema prostoriji u kojoj se oglasio netko. Vidjela je sjenu kako se penje kroz prozor. Žustro i ljutilo je krenula prema prozoru i nekomu i taman kada se spremala ugristi tog nekoga,primjetila je da je to Sebastian. Nije si mogla pomoći pa se krenula smijati. "Što se smiješ,mogao sam nogu slomiti. Kakvi su ti ovo prozori?"
Crystalina perspektiva
U očima sam mu vidjela neku iskru i mogla sam primjetiti da je i njemu sve ovo smiješno,ali pokušava dočarati ovu situaciju ozbiljnom. "Prozori su odlični,samo što si ti smotan" Opet sam mu se počela smijati i isplazila jezik. Na to se i on nasmijao i krenuo prema meni. Ušla sam u radnu sobu i zaključala ju. Ovo je izgledalo kao da neka djeca od pet godina igraju lovice po kući. "Znaš da ću razvaliti vrata ako ne otvoriš" Sebastian se smijao i u isto vrijeme derao. Ovo je urnebesno.. Sebastian je nastavio jako kucati po vratima,a ja se nisam mogla prestat smijat. "Gotova si kad te uhvatim" "Ne budi toliko siguran da ćeš me uhvatiti,dosadit će ti i otići ćeš kod ostalih." Taman sam mislila da ću čuti opet njegov smijeh,ali ništa. Vjerojatno je otišao kako sam i rekla,dosadilo mu je ovo hvatanje po kući. "Sebastian?"Sebastian?" Nekoliko puta sam ga zazivala,ali ništa. Otključala sam vrata,a u tom je trenutku uletio Sebastian. Kako je sve bilo odjednom, u mjestu sam poskočila od straha." HAHAH. Vidiš da ću te uhvatiti" Prišao mi je sa osmijehom na usnama. Po cijeloj kući je odzvanjao njegov smijeh. Uhvatio me oko struka i polako krenuo svojim usnama približavat se mom vratu. Mislila sam da će ostaviti poljubac ali on je podigao malo više glavu i nešto mi šapnuo.
"Žao mi je zbog onog jučer. Ponašao sam se kao kreten"- "Istina,nisi primio moju ispriku iskreno. Nema veze,oprošteno ti je" Preuzela sam cijelu stvar u svoje ruke i zagrlila ga. Uzvratio mi je. Ruke su mu radile nježne pokrete po mojim leđima. Mogla sam osjetiti kako mi se cijelo tijelo naježilo. Što je lijepo,kratko traje pa tako i ovo. Odvojila sam se od njega i otišla nazad u kuhinju. "Znaš,ovdje u ovoj kući ima dosta mjesta,neki iz čopora bi mogli doći ovdje"-htjela sam da me upita 'mogu li i ja doći' a to se naravno nije desilo. "Da, primjetio sam.Zašto ne zovneš neke?" "Iskreno,nikad do sad nisam o tome razmišljala". Njegove oči su me promatrale. Kao da su me proždirale pogledom. Najviše se zaustavio na mojim očima,no ja sam skrenula pogled. "Jesi li ikad imala dečka?" Začudila sam se malo. "Otkud sad ovo pitanje,želiš li mi ti biti dečko? Imao je neki blesavi osmijeh sve do sada. " Ne,da. Ovaj.. Pa ne znam. Možemo li gledati neki film umjesto da pričamo o ovome?" Sjelili smo pred televiziju i upalili neki očajni film. Samo sam njega promatrala,njegove oči,usne,obraze. Prelijep je.
Probudila sam se i shvatila da ležim u svome krevetu. Vjerojatno sam sinoć zaspala dok sam "gledala film" sa Sebastianom,a on me prenio do sobe. Zapravo,on je gledao film,a ja sam promatrala njega. Nevoljko sam se ustala iz toplog kreveta i sišla u radnu sobu. Morala sam još mnogo toga potražiti na laptopu,tiče se čopora koji dolaze.Moji roditelji su isto vukodlaci,iako ne znam jesu li mrtvi. Nekoliko godina prije katastrofalne bitke su počeli bilježiti događanja u njihovom čoporu tako što su sve zapisivali na laptopu. Udubljeno i zainteresirano sam čitala bilježenja kada sam čula kucanje na vratima. "Slobodno." U radnu sobu je ušetao Sebastian. Oh,on je prenoćio ovdje. "Od ranog jutra marljivo radiš." - "Da,mora netko saznat zašto dolaze novi čopori,baš pravi razlog." Podigao je jednu obrvu kao znak da mu ništa nije jasno. Stao je iza mene i počeo čitati isto što i ja. "Što je to?" Oh,da. Nisam nikome rekla za ovo. "To je.. Pa na neki način dnevnik mojih roditelja,vukodlaka." Par sati smo čitali i tražili,no ništa. Dosadilo nam je pa smo završili za danas.Otišli smo kod ostalih. Danas bi trebali trenirati bivše Omege. Rasporedili smo se u tri grupe. Prvo se borila moja i Percyeva grupa. Percy i njegovi su pobjedili pa su se morali boriti s trećom grupom u kojoj je bio Sebastian.Opet je pobjedila Percyeva grupa. Nakon te male borbe počeli smo sa vježbama snage.Čitav dan smo trčali,prelazili preko prepreka,nosili teške stvari. Pozdravila sam se s ekipom i zaputila prema parkiću,Jev me sigurno čeka. Kada sam došla pogledala sam na sat. Kasnila sam točno dvadeset minuta,k vragu. "Oprosti što kasnim,imala sam trening."- "Ma nema veze,vidim danas si sretnija." I imam razlog,večer sam provela sa Sebastianom koji je prespavao u sobi mojih roditelja,zatim smo čitali dnevnik i zaputili se k ostalima. "Oh,da. Imam svoje razloge." Nakon skoro sat vremena vratila sam se u skrovište. Pozvala sam neke iz čopora da prespavaju kod mene jer imam tri prazne sobe,dovoljno da barem njih deset se smjesti.Došli smo u moju kuću u kojoj sam se rodila,odrasla i sad vjerojatno ostajem u njoj do kraja života. Nakon što sam smjestila Jacka,Beccu i ostale na vratima se oglasilo zvono. Otvorila sam ih,a naslonjen na njih je bio Sebastian. "Sad sam izabrao vrata,sigurnija su." Nasmijala sam se i pozvala ga da uđe.
Ovo je bio duži nastavak i malo drugačiji. Nadam se da vam se sviđa i oprostite ako ima grešaka. Komentirajte i votajte.
