Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Što si?
To je jedno od onih pitanja koja se lako provuku kroz glavu kad ne spavaš, ali zato odzvanjaju tako jako da čak i nekoliko dana kasnije buljiš u prazno i pokušavaš naći odgovor.
"Ja sam čovjek", odgovaraš, ali pitanje je previše komplicirano i sad tvoj jednostavni odgovor zvuči krivo.
Uspravljaš se i penješ. Sad si na vrhu najveće stijene na obali. Valovi ispod tebe te svojom blijedom plavom bojom mole da siđeš. Nebo izgleda mutno, kiša će.
"Ja sam lav kad se osjećam snažno i ptica kad mi vjetar mrsi kosu", šapućeš. Bili smo uvjereni da će bolje zvučati ako to kažemo na glas.
Nervozno se nakašlješ i počneš iz početka: "Ja sam ovaj vjetar koji me lomi i raznosi. Voda sam, koja bježi. Zemlja sam, koja uvijek iznova umire. Nebo sam, koje šuti"
"Što si?", glas i dalje odjekuje u glavi. Izgleda da ga poezija nije uspjela otjerati.
Udahneš još jednom i zatvoriš oči. Boli. Rebra su ti pretvorena u kavez koji bezuspješno pokušava ukrotiti maglu, a mozak ti je odustao od pokušaja da veže tvoje misli u smislene cjeline. Beznadno je.
Uskoro osjetiš hladne kapljice kiše na nosu. Brzo siđeš, pozdraviš valove, i nestaneš u sumornoj pozadini.
Što si ti zapravo? Tko si?
Kažu da smo ono što volimo i čemu se divimo. Kažu da osobe koje volimo kroje naš karakter.
Jednom sam pomislila da ga volim. Bilo je blesavo i ludo, previše smo brzali. Brzo sam otkrila da je ta ljubav bila samo radoznalost stopljena sa pozamašnom dozom straha od ljudi i svijeta. Bili smo vrlo kratkog vijeka.
Jednom sam bila uvjerena da ju volim. Zapravo, ne. Bila sam sigurna svim svojim bićem da ju volim. Ona je bila moje nebo i svi tonovi najdraže mi uspavanke. Podsjećala je na sunce i oblake, na šećernu vunu i na tratinčice. Voljeti nju je lako. Bilo je nježno i plaho. Bilo je uzaludno, otišla je.
Jednom sam pomislila da nikad zapravo nisam ni voljela. Možda sam samo oduvijek sanjala.
Moj karakter krojen je od pamuka sa polja što se nalazi tik izpod zmajeva sazviježđa. Kosti su mi od čelika, a srce od kamena. Moje misli su ptice od papira koje suprotno svim zakonima fizike i dalje lete.
Pa opet, bez obzira koliko se trudila, kamen se polako pretvara u krhko staklo i puca. Čelik se pretvara u željezo i hrđa. Nisam ono što mislim da jesam.
Što sam?
(pjesmagore je Joy of Nothing, od glazbenika pod imenom Foy Vance)
