Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
U zadnje vrijeme zrak se čini težak. Nije to zapravo do zraka, znam i sama. Vani puše bura. Čisti sve pred sobom i šepuri se svojom obarajućom lakoćom. Nije do zraka, moj problem je puno kompliciraniji.
Zaboravljam. Bila sam sigurna u odgovor koji sam rekla preko sata hrvatskog, ali se ispostavilo da je odgovor bio kriv. Sad se ne sjećam tadašnjih reakcija ljudi oko sebe, a treba mi to sjećanje iz pukog razloga jer mi mozak govori da je moj odgovor bio suviše glasan i kriv. Govori mi da je nakon njega zavladao muk u tijeku kojeg su svi prisutni zaključili da sam glupa i nepristojna. Govori mi da je upravo to razlog zašto nitko od njih vjerojatno neće nikad više razgovarati sa mnom, a bez sjećanja da me smiri, nemam nikakve šanse u ovoj raspravi.
Moj mozak pobjeđuje.
Ne da mi spavati već nekoliko dana, zapravo. Kad god pokušam, nešto iskrsne i ne dozvoljava da zatvorim kapke dok ne izađe sunce.
Prošlu noć sam razmišljala o onome kad sam pozdravila goste koji su bili na sestrinom rođendanu malo bezobraznije no što sam htjela. To je bilo prije pet godina i još uvijek mi pleše pred očima kao agrument kojeg moj mozak uvijek iznova uspije iskopati u najgorim mogućim trenutcima. Upravo zbog takvih gluposti ne mogu spavati.
Moj mozak pobjeđuje. Uvijek smo u ratu, a kad se dogodi da izgleda kao da ću ovaj put malo za promjenu ja pobijediti, osjetim se kao da varam.
Pokušavam disati, ali ne ide. Pluća mi se čine kao bojno polje, a svi dišni putevi djeluju spaljeno i razrovano.
Zanimljivo je to, biti uplašen ali u isto vrijeme previše izmrcvaren da bi se borio i trudio pobijediti...
Kad bih sjela i pokušala pričati o tome, bez korištenja bilo čega što bi uljepšalo situaciju ili ublažilo pad mojih rečenica, bi li slušao?
Bi li razumio simbole i metafore kojima pokušavam objasniti?
Kad bi samo na vlastite oči vidio kako se gušim slovima koja uporno ne žele izaći, možda bi povjerovao. U posljednje vrijeme svaki put kad pogledam u ogledalo moje oči su krvavo crvene i obrubljene sivim krugovima. Ruke mi se nekontrolirano tresu, pokušavaju zadržati uragan unutar njihova domaćina. Noge mi klecaju. Čak mi i glas puca!
Ne sviđa mi se ono što vidim, ali znam da nema drugog izlaza doli čekanja.
Znam da je ovo samo još jedna od faza na čije sam izmjenjivanje trebala već odavno biti naviknuta, ali ovo traje predugo. Umorna sam.
