Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Prolaziš kroz život i gledaš ljude oko sebe. Svađaju se i prepiru i takvih situacija ima cijelo jedno malo brdo, ali tu i tamo postoje mirne luke. Postoje utočišta. Mali dijelovi svijeta u kojima još uvijek možeš pronaći ljude koji se istinski vole, koji bi učinili sve samo da mogu na kraju dana držati jedno drugo u svojim rukama.
Želim takvo nešto. Posebno kad god ovako slučajno pogledam na sat i shvatim da je ponoć davno prošla. Imati takvu jaku i lijepu povezanost s nekim čini mi se savršeno. Uvjerena sam, imati uz sebe osobu koja ti je u isto vrijeme i prijatelj i ljubavnik mora da je lijepo.
Ali svaki put kad pomislim da sam blizu se uplašim. Strah me je da to ne bi bilo onako kako treba. Strah me je da će se pretvoriti u jedan od onih slučajeva gdje se obe osobe zapravo samo toleriraju. Strah me je da nisam prava osoba za to. Što ako ti dam srce, a ono odluči prestati kucati?
Uvijek me je proganjala prošlost, bez obzira koliko se trudila gledati naprijed. Nikad ne bih htjela biti toliko bezobrazna da nekoga svijesno uvučem u tako grozno društvo kao što znam često biti. I toga me je strah.
Što ako jednog dana budem imala priliku za istinsku sreću s nekim i propustim ju jer sam previše prestrašena? Što ako ju pak ne propustim, ali ju zato upropastim jer mi je to možda jednostavno u genima?
Ne znam. Zapravo o tome ne želim ni razmišljati, ali mi mozak ne da mira ovako kasno.
Pa opet, čežnja je još uvijek tu. Čak i kad ju ignoriram. To glupo srce i dalje kuca, bez obzira koliko mu puta rekla da bude tiho.
Za osobu koja na mene naiđe, uspije gledati između nerazumljivih redaka i nekim čudom ne odluči otići, oprosti. Znam i sama da me je teško razumjeti. Obećajem da stvarno nije namjerno.
