Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Kažu mi da provodim previše vremena u svojoj glavi. Da mi je poezija previše depresivna i da su mi slike previše mračne.
Ali ne znaju da je zadnji put kad sam ozbiljno crtala bio prije više od mjesec dana.
Ne znaju da su pjesme koje pišem nastale kao flaster za rane koje je moj um tako žarko želio napraviti.
I znam da sam nerazumna. Znam da me nitko nikad ne čuje jer mrzim glasno govoriti. Glasni tonovi u zadnje vrijeme čine moj glas da zvuči ljutito, a ne mogu nikome objasniti da nisam ljuta na njih, već na sebe.
Znam da nešto nije uredu, ali to ne znači da mogu nešto poduzeti u vezi toga. Ja sam ptica koja živi u premalom kavezu i pokušava ne proždrijeti samu sebe jer joj vlasnica kaveza govori da će doći bolja vremena. Glupa sam ptičurina koja uzaludno pokušava zaboraviti na činjenicu da svaki let na kraju zahtjeva ponovno slijetanje.
...Taj dio je opet bio previše tužan i morbidan?
Šteta. U mojoj je glavi zvučao stvarno moćno i iskreno.
Dobro, u tom slučaju, duh sam koji još uvijek iznova priželjkuje smrt. Osjećam tupu bol za koju nisam sigurna je li stvarna ili je samo sjećanje i nekako mi se čini kao da ova mučenja koja mi moja vlastita priroda priprema neće nikada prestati. Kad sad promislim, jedina razlika između tog duha i mene je ta da se moji vriskovi ne čuju.
...Opet previše stravično? Previše sam umorna da bih ih sad s velikim lažnim osmjehom na licu uvjerila da sam zapravo super i da je to sve samo jedna velika šala. Njihov izraz lica govori mi da sam ovaj put dosegla novi stupanj alarmantnosti. Baš savršeno.
Smiju se kad se u šali požalim na to kako sam postala nevidljiva i onim senzorima za pokret na vratima trgovine u koju inače idem po namirnice. Ne znaju da je priča istinita i da mi je bilo toliko neugodno vratiti se u trgovinu sljedeći put da sam molila susjedu da ide sa mnom samo dok se otvore ta prokleta staklena vrata.
Obrijah čitavu glavu da dokažem sama sebi da imam dovoljno hrabrosti sudjelovati u ovogodišnjoj školskoj priredbi, a oni su samo vidjeli "želju da budem drugačija" i "punk". Kao da se mora izgledati ludo da bi bio panker.
Nemaju pojma o čemu pričaju, uopće. Što bi tek bilo da sam pričala o tome kako me je strah napraviti si kupku? Ako zaronim, više jednostavno ne vjerujem da ću htjeti izroniti.
