Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Želim ti prići i zagrliti te, ali me je strah da ćeš se raspasti u mojim rukama. Raspršiti poput prašine i pustiti vjetru da te odnese.
Želim ti pričati o tome koliko me podsijećaš na šumu. Sav si zelen i smeđ. Glas ti zvuči kao ljeto. U očima ti je skriveno proljeće. Riječi koje biraš zvuče kao dom.
Strah me je, ako saznaš, da ćeš nestati. Ostat ću sama u šumi, bez ikakve namjere i volje za krenuti dalje.
Javi se. Hoćeš?
Pokazujem i dajem ti znakove, ali ih uporno ignoriraš. Zašto?
Javi se. Hoćeš?
Ne moramo pričati. Samo zovni, zajedno ćemo šutjeti.
Ja... Ne mogu ti reći koliko mi značiš. Pokušala sam, kunem se da jesam, ali mi svaki put riječi zapnu u grlu i kažem neku glupost koju nisam namjeravala reći.
Ne volim gledati ljude u oči, ali se u tvojim potpuno izgubim. Kako to ne možeš vidjeti?
Ne volim puštati ljude preblizu i započimati razgovore, ali me s tobom jedino strah sprječava od zagrljaja, a riječi padaju na pamet same od sebe. Kako to ne vidiš?
Neću ništa priznati prva. Nemoj da te zavara ta rečenica, ne želim ništa priznati prva samo zato što me je strah.
Reci nešto. Nešto što će promijeniti sve. Ti si dobar s riječima, reci nešto što će mi smiriti srce i natjerati um da više zašuti. Molim te.
