Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Jednoga dana, želim letjeti."
Posljednjih nekoliko dana upravo ta rečenica postala je moja najdraža metafora.
Istina, većina mojih tekstova ovdje govori o tamnim razdobljima života, ali ova rečenica opisuje moje svjetlo na kraju tunela. Dopustite da objasnim...
Većinu vremena ne znam hoću li preživjeti. Prije su me moji vlastiti prkos i ljutnja tjerali naprijed i, dugo vremena, to je sve tako zapravo dobro funkcioniralo. Moj cilj je bio dokazati da mogu preživjeti bez obzira na bilo što što se dogodi ili ne dogodi. Ali ljutnja i prkos ne traju vječno. Adrenalin je tu tek toliko da te na kratko razdrma i natjera naprijed, ali ono što zapravo trebaš da bi preživio je nada.
Meni je trebalo jako dugo da to shvatim.
Nada nije tu uvijek. Nije burna i nije uvijek slatka kao što se čini. Ona je lakša od pera, a dolazi i odlazi kako joj god padne na pamet, ali s vremenom naučiš kako ju sačuvati.
Počni sa sjećanjima. Uzmi kutiju i sve ih skupi unutra. Onda zatvori i spremi za sutra.
Tražim slike, sjećanja, i pokušavam ih zapamtiti. Tako uvijek mogu posegnuti za nekim dijelićem nade čak i ako ona zapravo nije u potpunosti tu.
Prava sloboda je kad sa sigurnošću znaš da imaš izgleda za preživjeti. Kad znaš da ćeš na loš dan moći izvaditi svoju kutiju sjećanja i otvoriti ju i pročitati svako pismo i pogledati svaki izlazak sunca koji unutra nađeš. Prava sloboda je kad znaš da ćeš na dnu kutije naći svoju glavnu rečenicu. Rečenicu koja te tjera dalje.
Jednog dana, želim biti slobodna. Želim biti sigurna da ću prebroditi i preživjeti sve što bi se moglo dogoditi. Želim dokazati sama sebi da vrijedim. Želim se pronaći u zajednici u kojoj se osjećam sigurno i sretno. Želim biti slobodna na ovaj svoj način jer je sloboda za mene let kod kojeg ti ne smeta slijetanje ili pad jer se dovoljno jako nadaš da ti ni jedno od toga neće slomiti vrat.
