Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nije znao zašto. Sve njegove misli bile su ispunjene vodom.
Mutnom
hladnom,
mirnom,
vodom.
Bio je sam, bez ikakve prepreke koja bi zaustavila njegov mozak od toga da pusti sve najbolnije rečenice da mu trče po glavi. Galopirale su tako brzo da su ubrzo postale samo udaljene mrlje.
Htio je posegnuti za njima. Kad su bile tu boljele su, istina, ali je barem osjećao tu bol i bio svjestan sebe i svega što radi. Ovako se samo osjećao prazno. Oko njega kao da se nalazio ogroman stakleni zid. Vidio je sve kroz mutne oblike, uključujući vlastite podivljale uspaničene misli, ali ih nije mogao uhvatiti ili izoštriti sliku.
Nije mogao shvatiti što uopće radi. Njegovo tijelo je sada djelovalo pod autopilotom, a on nije mogao dosegnuti upravljač da ga vrati pod vlastitu kontrolu.
Izašao je van da udahne zraka, ali ga vjetar nije uspio probuditi iz vlastitog sna. Čak je i izlazak sunca vidio mutno. Odjednom je imao strašnu želju pokazati svoj srednji prst tom istom jutarnjem suncu. Bilo mu je dosta svega.
Već u idućem trenutku, bio je u vodi. Bilo je hladno i mračno jer je iz navike slučajno zatvorio oči čim mu je glava dotakla bistru tekućinu, ali je napokon nešto osjećao.
Mogao je osjetiti napor svojih pluća koja su se mučila da što duže zadrže dah. Osjetio je kako ga grli sada već poznata hladnoća i dopušta njegovim mislima da ispare. Bilo je utješno.
Na pamet mu je palo da bi možda bilo lakše kad bi ostao tu.
Pustio je dah koji je zadržavao. Oči su mu još uvijek bile zatvorene, ali je mogao čuti i zamisliti kako mirnu površinu kidaju mjehurići koje je oslobodio. Odbili su ostati i praviti mu društvo i , barem ovaj put, bilo mu je drago. Zrak će biti njegova ostavština. Ozonski omotač je i tako već gotovo pred uništenjem, zašto bi onda bio sebičan i zadržao svoj dah?
Skupio je svu svoju hrabrost i najzad, udahnuo vodu. Mislio je da će tako udahnuti mir i utjehu vode koja ga je do sada okruživala, ali ne. S vodom je udahnuo sve svoje brige. Umjesto da se opire samo njegov dišni sustav, opiralo se cijelo njegovo biće. Glava mu se počela cijepati na milijun komada od siline kojom su njegove misli počele vrvjeti. Želio se onesvijestiti tu i tada, više no ikad prije u svom životu. Rukom se čvrsto držao za dno da ga vlastito tijelo slučajno ne bi izdalo i svojim grčenjem vratilo na površinu.
Nije htio izroniti.
Pa opet, izronio je.
Nije znao zašto ili kako, stvarno se trudio. Tijelo mu se i dalje grčilo i nije mogao zaustaviti kašalj kojim se ono pokušavalo riješiti vode koju je udahnuo. Ali on za to nije mario.
Sve se vratilo u isti položaj i stanje u kojem je bio prije no što je zaronio, a on je sjedio i zurio u vodu. Osjećao se izdano.
Nešto mu je reklo da pokuša ponovo, ali nije imao ni snage ni hrabrosti ponovo se suočiti sa svime što bi mu to donijelo.
Umjesto toga je još jednom pogledao u vodu prije no što se ustao i izišao iz kade.
Sad su mu kroz maglu svoj put pronašle nove misli.
Ovaj neuspijeh mu je imao mogućnost dati novu priliku. Znao je da će sad sve početi iz početka, ali to je moglo značiti priliku izabiranja novog pristupa njegovim problemima.
Možda je život ipak vrijedan življenja.
Nije mogao a da se ne zapita...
Možda je bolje ovako?
~~~~~~~~~
Mala obavijest!
Objavila sam prvi dio jedne nove priče koja se zove Četiri Jahača. Priča je o četvero mladih koji pokušavaju spasiti svijet od apokalipse i moram priznati da mi je već od samog prvog poglavlja prirasla srcu, pa ako imate volje i vremena, molim vas pogledajte.
