Dogodio se i taj dan. Rekao meni moj psihijatar da moram zapisivati sve što me ljuti, pa sam, eto, odlučila napisati knjigu. Da, ljuta sam, ali nemam pojma odakle početi. Znaš, ja sam ti jedna od onih osoba koja lako plane, brzo plane i plane na sve. A u ovome svijetu...e, ovdje je jako lako planuti.
Dakle, draga moja bilježnice, odakle da počnem? A, da. Danas se fino dignem i sve super. Zbilja sve super. Ne boli me kičma, ne vrti mi se od ovog usranog jastuka koji je kao anatomski, ali bi bilo pametnije da prodaju balu sijena umjesto. Mutavi susjed danas nije upalio kosilicu u pola 6 ujutro, niti je blesava susjeda vrištala na dostavljače kruha, jer, eto, „budale" nisu ovaj puta „pobjegli" dok si je ona obuvala čarape. S obzirom na to kako je krenulo jutro, mislila sam da ću napokon doživjeti jedan dan bez živciranja. Ali, jebi ga. Evo nas ovdje.
I dignem ti se ja, draga moja bilježnice, tako iz kreveta, otvorim vrata wc-a, kad tamo evo mojeg trogodišnjeg klinca (koji se ne budi prije osam), stoji kao da mi je tog trena ispao iz one stvari i ceri se nad wc školjkom. U očima mu ponos, a meni gastritis poželi dobro jutro. I daj me pitaj zašto je bio ponosan. Ajde! Izazivam te da me pitaš! Stoji mali pored školjke kao da je osvojio Nobelovu nagradu, a školjka prepuna mokrih čarapa. I ne, to nije sve. Znaš onu Nobelovu koju sam spomenula? Aha! Povrh prokletih čarapa, nagrada velika kao Velebit! Šlag na torti! Sreća svake majke! Sunce moje jedino se posralo navrh svog remek djela.
I što sam mogla? Uzdahnem, jer nemam proklete energije, zabranim mu jutarnje crtiće. Od-zabranim mu jer ne mogu popit ni kavu u miru. Uzdahnem. Idem dalje. Nakon kave sam čistila posrani Velebit, kad ono, zvoni netko na prokletim vratima. Prerano je za poštara. Suprug radi. Moj glupi mozak se ubacuje u desetu brzinu i već vidim sve moguće najgore scenarije ovoga svijeta. Otvaram zajapurena, sa slikom policije pred očima (jer zašto bi netko drugi zvonio tako rano), kao ono, ispred mene stoje dva mulca u odjelima. Zurim ja u njih, zure oni u mene, govno na mojim rukavicama je postojano, glupa mačketina koristi priliku i bježi van.
„Dobar dan."
„Dobar dan."
„Jeste li upoznali našeg spasitelja?"
Prvo si mislim kakvog sad spasitelja?! Nam je netko otplatio kredit? Jeste nanjušili drek povrh čarapa i došli očistiti umjesto mene? I tada mi sine.
„Jesam!" vrištim i lupam vratima. Mačketinu ću ganjati poslije, a u sebi se duboko nadam da će ju ova dva uzeti, pa ću imati jednu hrpicu govanca manje za čišćenje. Jebi ga, vratila se.
Vraćam se u kupaonicu, a klinac već priprema novu turu zamazanoga veša koju treba zagurati u kenjaru. Pošaljem ga u dnevni, bacam rukavice i pokušavam urinirati. Naravno, dijete magnet se vraća i bulji u mene dok sjedim na školjci uz tisuću pitanja. Draga moja bilježnice, nemam pojma kada sam posljednji puta piškila na miru. Štoviše, počela sam razmišljati o tome da piškim u javnosti i naplaćujem voajerima. Da, do te granice me zaboli ona stvar za privatnost.
Ostatak jutra protekao je relativno ok. Klasika.
Oko podneva, čujem zvuk motora. Ide poštar. Od tog zvuka već imam traume. Da, traume! Do te granice da kad čujem bumbara počnem razmišljati o cifri razlike za struju. Hmm...bumbari inkasatori. Super. Nego, dolazi poštar na svojoj drndalici i počne trubiti kao manijak. Klinac oduševljen, trči prema ulaznim vratima. Ja pizdim, jer poštar ne trubi u dvorištu ako nije neko sranje. Preznojavam se i pokušavam ne se spotaknuti o vlastito dijete koje se mota pod nogama.
„Dobar dan, susjeda."
Niti sam mu susjeda, niti je dobar dan.
„Imam tu nešto za vašeg supruga. Deset kuna prosim lepo."
Buljim u poštara, buljim u bijeli plastični paketić. Vidi on meni ništa jasno.
„To vam je nekaj naručeno s interneta."
Buljim ja i dalje u taj paket i mislim si na kog vraga je potrošio novce? Ne sjećam se da se nešto na auto potrgalo. Ne sjećam se da nešto fali za kuću. I tako, preuzmem ja paket i zurim u poštara dok mali vrišti po dvorištu i trči za izbezumljenom mačketinom. Nije ni čudo da ta dlakava, debela buhara bježi iz kuće. Suosjećam s njom. Izbezumljena, nosim sve u kuću i ignoriram ova dva računa za struju i Internet koje mi je poštar uvalio. Vrištim na klinca da pusti prokletu mačku na miru i tjeram ga unutra.
Dok sam peglala vražju hrpu odjeće (nemam pojma za kog vraga imamo odjeće koja bi mogla napuniti cijelu jednu trgovinu) slušam na Tv-u neku prokletu reklamu za tablete za smirenje. Reklamira ih mlada mama kojoj je pun kufer svega. Mislim si- kozo, ne bi ti imala tak fino manikirane nokte i „to nisam ja, t je moja šauma" kosu da si pod stresom. U isto vrijeme čujem apsurdnu tišinu. Prolazi me jeza. Sve je ok dok klinac ruši kuću. Kad nastane zatišje, e onda znaš da je na pomolu neka kolosalna pizdarija.
Puštam peglu, trčim po kući i zateknem ga kako u kuhinji sjedi nasred poda, usred proklete kile brašna i jednog jaja. Super. Presvlačim klinca, vraćam se u kuhinju i zurim u prokletu mačketinu koja se vratila kroz prozor i sad liže razbijena jaja s poda. Okrećem se i nadam se da će pojesti i brašno.
Stavljam ručak u pećnicu. Klinac zuri u Tv. Nadam se da će napokon dan krenuti pravim putem. Kad ono, šipak! Opet zvoni netko na vratima. Lampica za živciranje kipi na crvenom. Otvara vrata i zurim u susjedu koja jutros nije vrištala za dostavljačima kruha.
„Susjeda, bi mi mogli otići u dućan po kruh. Danas su ovi došli namjerno ranije. Znam ja njih! Oni žele da ja crknem od glada!"
Je, sigurno. Da nema skoro sedamdeset i pet godina, i da sam malo manje odgojena, stjerala bi ju di sunce ne sije.
Obećam joj da će joj moj suprug za pola sata donijeti kruh kad će se vratiti s posla. Ona odlazi ljuta uz psovke.
Ručamo, klinac zaspao, napokon legnemo u krevet i zaključimo da ćemo pola sata odmoriti kao ljudi. Ispričam mu o govnima povrh Velebita, on meni ispriča o govnima na poslu. I sjetim se ja paketića. Ustajem iz kreveta, donesem mu i legnem. On sav prpošan i smije se kao klinac koji je vidio kantu čokolade. Pruža mi paketić i veli da je za mene. zbunjena sam, a istovremeno uzbuđena jer sam se na mikrosekundu ponadala da je zapamtio za onu haljinu koju gledam već mjesec dana. U meni kipi jer istovremeno želim psovati pošto moramo štedjeti svaku lipu, a drugi dio mene se ponaša kao teenagerica na prvom tulumu. Trgam paket i iz ruku mi ispadaju dva predmeta. Jedan je crveni i od čipke, drugi izgleda kao crkotina. Zurim i n vjerujem. On čeka da progovorim i ne skida pogled pohotnog magarca.
Nemam pojma kako da reagiram. Bijesna sam jer je potrošio novce na pizdariju i sretna jer me još uvijek želi. Podižem ovo nalik crkotini i shvatim da je to jedna od onih analnih igračaka koju kad zatakneš u dupe, izgleda kao da imaš rep. Vidio je to prije mjesec dana u porniću i eto ti njemu ideje, a meni prokletog repa. Inatim se samoj sebi i uvjeravam se da sam još uvijek otkačena. Odlazim u kupaonicu, navlačim čipkasti kompletić preko cica koje su dojile, kukova koji su rodili i stavljam si prokleti čep u dupe. Da, danas je bio dan pun sranja, pa zašto ne to i začepiti. Ulazim u spavaću i hodam po prstima dok moja bolja polovica slini na krevetu. I tad, kao iz vedra neba, s prozora čujem:
„O mamicu vam nastranu! Puj! A moj kruh ne možete donijeti!"
Susjedina glava poput tegle stoji na prozoru i gleda direkt u našu spavaću. Iz druge prostorije čujem klinca kako vrišti. Probudio se. Suprug stavlja jastuk na glavu, navlačim trenirku i odlazim u susjednu sobu. Mali sjedi nasred kreveta i vrišti kao manijak. Susjeda se još dere po dvorištu i znam da će do sutra cijelo selo znati kako mi rastu dlake iz guzice. Divno.
Da, sad sam uzela predah i sjedim na podu kupaonice i pišem ti ovo. Luda sam. luda i dosta mi je, a još nije ni pet sati popodne.
