Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Popijem gutljaj kave dok na svom kauču promatram svog brata sa njegovom curom Valerijom. "I? Kakva je ovo provjera?" Upitam Zorana.
"Provjera?" Pogleda me s podignutom obrvom. "Došli smo na kavu kod mog najdražeg brata."
"Ja sam ti jedini brat."
"Upravo tako." Podigne svoju šalicu kave prema meni u zdravlje.
"Val, molim te lupi ga za mene." Nasmije me kad istog trena podigne svoju ruku i šakom lupi Zorana u rame.
"Javite se sljedeci put kad ću imati više vremena. Radim popodnevnu smjenu danas." Stavim šalicu kave u perilicu i krenem prema vratima stana.
"Zaključajte za sobom." Kako je Zoran živio ovdje i dalje ima ključ, iako se ugnijezdio u Valerijinom stanu.
Zatvaram vrata stana i okrenem se prema susjednima kad ih čujem da se otvaraju. Očekujući svoju smeđokosu susjedu iznenadi me kad vidim kretena kako izlazi.
"Koji vrag ti radiš ovdje?" Upitam svog bivšeg prijatelja.
"Pa, zdravo i tebi." Kesi mi se dok zatvara vrata za sobom.
"Nemam novu curu, ako si zato ovdje." Sarkastično mu odgovorim.
"Ali ja imam. Tvoju susjedu, jako slatka." Namigne mi. "Ako me razumiješ."
"Ne zanima me." Krenem prema dizalu, a zatim se predomislim. Ne pada mi na pamet da budem s njim u istom prostoru. Okrenem se prema stepenicama koje vode dolje i krenem se spuštati dolje."
"Hajde, Veki... nije da smrdim." Čujem njegov glas i smijeh, ali ga ignoriram.
Do izlaza iz zgrade kroz glavu mi se vrte svi trenutci u kojima mi je taj kreten uništavao život. Svaka djevojka, svaka žena... i ona. Za kojom najviše žalim.
Zapitam samoga sebe kako bi bilo da to isto ja njemu napravim. Da uništim vezu njega i žene koju on voli. Da li on uopće može tako nešto osjećati?
Iznenađen sam svojim mislima jer kad izlazim iz zgrade... dobivam ideju. No ipak, odmahnem rukom na to. Ne planiram se spuštati na njegovu razinu i izbrišem ideju iz svoje glave istog momenta.
