Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Buraz!" Zoran pokraj mene povisi glas.
"Slušaš li ti nas uopće?" Pogledam u njega, a zatim u Andreja preko puta na kauču u mom stanu. Sjedim na fotelji i pokušavam slušati detalje za proslavu zaruka ove subote, te vjenčanje sljedećeg vikenda.
"Gdje si ti?" Andrej pita.
"Umoran sam samo." Morao bi prestati ljubiti Antonellu jer se zbog nje gubim. Nisam očekivao da će zbog samo dva poljupca poželjeti još, imam osjećaj kao da mi nikada neće biti dosta. Moj brat i bratić bulje u mene, pa pokušavam promijeniti temu. "I? Da li ste uzbuđeni?"
"Mijenjaš temu..." Zoran me podbada.
"Daj šuti, glupane." Pokraj njega se ponašam kao da ponovno imamo deset godina.
"Možemo li na trenutak biti ozbiljni? A onda se poubijajte ili što već." Andrej nas urazumi, pa ga pogledam i krenem ga slušati.
***
U trenutku kad konačno odu bliži se ponoć, pa krenem prema krevetu u namjeri da konačno zaspem... ali buka na hodniku me zaustavi u tome.
Otvorim svoja ulazna vrata i ugledam svoju susjedu u hodniku mokra do kože i pokraj nje stoji kretenčina na kvadrat imenom Sanjin.
"Nella, slušaj me kad ti govorim..." Dere se na nju.
"Ne, ne želim slušati. Vidjela sam dovoljno." Odgovara mu i drhtavim rukama krene nešto tražiti u svojoj torbici.
"Ljubavi..." Sanjin krene po svome, ali tad ugleda mene. "Ne trebamo publiku, može li malo privatnosti?"
Zanemarim njegovu prisutnost i pogledam Antonellu. "Jesi li dobro?" Tad pogleda u mene i kunem se da mi se u tom trenutku srce slomi. Oči su joj crvene i definitivno tužne. Nešto se dogodilo i nimalo ne sumnjam da je kreten pokraj nje kriv za to.
"U redu sam, hvala ti." Kaže toliko tiho da je jedva čujem.
"Smetaš nam, možeš li otići?" Sad usmjerim pogled prema njemu.
"Otići ću, ako mi to Antonella kaže. A meni se čini da ona želi da ti odeš."
"Siguran sam da ne želi."
"A da nju to pitamo?" Pomaknem se prema njoj i zagrlim je. Isuse, ona je ledena.
"Odjebi, Veki!" Sanjin vikne, a Antonella pokraj mene zadrhti.
"Nije sve natjecanje! Antonella je loše, a da prenoćite i riješite svađu drugi dan?"
"Sanjine, molim te idi." Antonella mu odgovori. Sanjin udari rukom u zid, zatim se okrene i ode u dizalo.
"Hvala ti."
"Ne brini za to. Što tražiš?" Pitam je jer i dalje nešto traži u svojoj torbici.
"Ključeve, ali bojim se da ću se morati vratiti u hotel jer izgleda da su mi ostali." Pogledam u nju, ona je čitava mokra pretpostavljam od kiše koja pada vani.
"Antonella, nema šanse da te pustim takvu opet na kišu. Hajde, dođi k meni. Presvuci se u nešto moje."
"Ne, ne brini se. Pozvati ću brata. On je kod svoje cure, ali..." Prekinem je.
"Ne budi tvrdoglava, dođi..."
Uhvatim je za ruku i povedem u svoj stan, a ona mi se prepusti. Opet...
