Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Pogledam na sat kad čujem kucanje na vratima.
00:05.
Prije samo desetak minuta otišao je Sanjin iz mog stana. Moja glava je u rasulu, ali svejedno otvorim vrata.
Vedran stoji ispred i kad ga vidim ne preostaje mi ništa drugo već zagrliti ga. I ono malo sumnje koju sam imala za njega isparila je istog trenutka kad sam ga vidjela.
Dok ga ja grlim, on s druge strane stoji kao zid ispred mene. Odmaknem se od njega i pokušavam nasmiješiti.
"Što je bilo... Čudan si." Gleda me u čudu.
"Otvorila si vrata."
"Zašto ne bi?" Zbunjena sam njegovim ponašanjem.
"Vidio sam Sanjina na ulazu zgrade. Mislio sam da ćeš biti ljuta i da ćeš..." Zaustavim ga.
"Iskreno, bila sam šokirana njegovim teorijama. Ali onda sam shvatila da sam zapravo šokirana samom sobom kako sam bila glupa. Jer kako sam mogla biti u vezi s takvim manipulatorom."
"Nisi ljuta?" I dalje kao da ne vjeruje.
"Nisam. Jedino ako je Sanjin u pravu? A nije, zar ne?"
"Jebeno nije." Sada je on taj koji me grli. Snažno i kao da me neće više pustiti.
"Mogu li disati?" Našalim se, a on me pusti.
"Mislio sam da si mu povjerovala. Mislio sam da ću te izgubiti."
"Žao mi je, ali nećeš me se tako lako riješiti."
"Hvala Bogu na tome." Poljubi me u čelo, a ja se rastopim pod njegovim dodirom.
"Idemo kod mene?" Uhvati me za ruku i povuće prema izlazu.
"Samo da uzmem stvari."
"Kasnije..." Osmjehne mi se i ugledam rupice na njegovom licu koje toliko volim. "Ne treba ti ništa, dušo."
