Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nikada nikoga nisam ošamarila.
Nikada u životu.
No, gle čuda ovaj čovjek me do toga doveo. Zato što mi se njegov poljubac svidio.
I to previše.
A onda sam se sjetila da imam dečka i postala ljuta na sebe. A zatim i njega, te je nakon toga uslijedio šamar na njegovo predivno lice.
Koja šteta...
Nakon što je izraz iznenađenja od mog šamara izblijedio, na njegovom licu se pojavio osmijeh. Nabrzinu sam skupila svoje stvari i pobijegla od njega. Kako sam izašla na hodnik, prvo sam se zabila u zid jer je bio mrkli mrak i nikoga na vidjelu. Upalila sam svjetlo na svom mobitelu i krenula brzo prema doma.
Danas, prisjećam se već peti put našeg susreta od prošle noći. Nisam se mogla koncetrirati na poslu i sada dok ulazim u zgradu stana strahujem da ga ne ugladam na hodniku. Ispred dizala razmišljam da li trebam ići stepenicama, ali kad dizalo dođe i otvori se ugledam ga praznog, pa odahnem.
Divna li je moja prokleta sreća, jer baš u trenutku prije nego se dizalo zatvori, Vedran prokleti Novak uđe u dizalo.
Opsujem u sebi sa zadatkom ignoriranja osobe pokraj sebe.
"Bok, susjeda."
"Ne zovi me tako, ne želimo završiti zaručeni." Nasmije mi se, pa nastavi s pitanjima.
"Pa kako je moje sunašce danas?"
"Sunašce, zaista?"
"Mhmm, nisi li?"
"Daj, šuti."
Da li se meni čini ili ovo putovanje dizalom traje čitavu jednu vječnost?
"Možemo i šutjeti, nema problema." Vedran zaustavi dizalo tipkom za zaustavljanje, a zatim se okrene prema meni.
"Što to radiš?" Upitam ga.
"Ono što želim."
Zatim me poljubi, a ja se prepustim. Nemam snage odbiti ga, a ne znam da li uopće želim odbiti ga. Njegove usne su zahtjevne, zahtjevaju da se prepustim do kraja.
A ja to definitivno i učinim.
________________
Ovaj nastavak je trebao doći jučer, ali bila sam na putovanju ova dva dana i zaboravila sam postaviti.
