Plavooka

quattordici

*Ostavite VOTE i KOMENTAR i ovdje, ali i na mojoj najnovijoj priči "Pod sretnom zvijezdom", koju jedva čekam da započnem redovito objavljivati, nakon ove naravno, koja je također dramatična kao i "Lagao je, grade"😂. Znači mi svaki komentar i vote. 😄*

"Daj, Paulo, šta si mi rekao?"

"Nije bitno. Rekao sam ti da ne moraš ni razumjeti španski."

Sada su šetali trgom Castello.

"Okej."

"Nemoj se ljutiti."

"Ne ljutim se, nego me nervira kad mi nešto kažeš na španskom i onda ne želiš reći šta znači."

"Zar ti moram reći?"

"Ne, ali.."

"Eto onda. Ne zamaraj se time."

"Uredu." Uzdahnula je.

Paulo joj zaista nije htio reći šta je značilo to što joj je rekao. Zašto bi? Nema razloga. Pa da.

"Sviđa li ti se trg?"

"Da. Lijep je. Ali.."

"Ali šta?"

"Napulj je ljepši." Iskezila se.

"Mogao sam i misliti." Paulo se nasmijao odmahujući glavom.

"To mi je rodni grad. Normalno da će biti ljepši. Ali, i Torino je predivan također."

"Znam."

"Kakav je tvoj rodni grad?"

"Mali, ali je lijep. Mnogo uspomena me veže za njega."

"Također. Napulj mi znači koliko i tebi tvoj rodni grad. Napulj i Lille su jedini gradovi gdje se osjećam svojom i u kojima se lijepo osjećam."

"Aha.." Spustio je glavu.

"Ne kažem da mi je u Torinu neugodno, ali ne osjećam se baš svojom. Treba mi vremena da se na sve naviknem i da sve prihvatim."

"Čak i mene?" Ovo nije rekao na glas.

"Uredu. Radi šta želiš i šta misliš da je najbolje." Slegnuo je ramenima.

Još neko vrijeme su šetali trgom.

"Želiš li kući?"

"Ne." Alessandra je odmahnula glavom. "Prelijepo je. Ne ide mi se još uvijek."

"Ako ćemo iskreno, ni meni."

Paulo je čuo zvono svog mobitela, te ga je izvadio iz džepa hlača i javio se.

"Halo."

"Znaš ko je."

"Ajde, Cuadrado, šta ti treba?"