Plavooka

trentadue

***

Kada su krenuli nazad u hotel, Alessandra je obula sandale i nastavila hodati. Idalje joj je bila nevjerovatna činjenica da joj je Paulo priznao svoja osjećanja, kao i ona svoja, donekle. Čak staviše, poljubili su se.

Sve te misli su joj polako crtale osmijeh na licu.

"Nevjerovatno šta smo uradili."

"Da." Sramežljivo je spustila glavu.

"Znaš, u početku mi se nisi sviđala."

"Također. Do prije mjesec dana možda."

"Nisam mislio da ću ti se dopasti s obzirom na to kakva je situacija bila."

"Nema veze. Zajedno smo i ta situacija će uvijek biti dio nas."

"Ovo je kao da smo tek stupili u vezu. Ono kao momak i djevojka." Nasmijao se.

"Da, upravu si." Rekla je kroz smijeh i zagrizla usnu.

"Vjerovatno zato što smo prvih mjesec dana i više bili kao kamenje. Samo tupo stojimo i gledamo."

"Imaš pravo."

"A u glavama je bila zbrka."

"To da."

"A u mojoj glavi... ti si stvarala zbrku."

"To je dobro ili loše?"

"Oboje." Odgovorio je uz osmijeh. "A one naše svađe.."

"Oboje smo planuli i sasuli jedno drugom istinu u lice."

"Ali sada je sve bolje."

"Da."

"Hej, ja sam Juanu rekao tajnu vezanu za naš brak. Više puta sam mu rekao da ću mu ispričati to nešto. Jednostavno, nisam mogao šutjeti više. Nadam se da se ne ljutiš."

"Uredu, ali ne moraju svi znati."

"Zna samo Juan. Osim možda ako nije rekao Melissi."

"Dobra je Melissa. Neće nikom reći."

"Sada ne moramo glumiti. Ali.. Alessandra?"

"Šta?"

"Jesi li ti stvarno glumila ovih dana?"

"Ne." Odmahnula je glavom. "Nisam."

"Drago mi je to čuti."

"Pogotovo onaj trenutak s kosom. Stvarno volim tvoju kosu. Slatka je."

"Hvala."

"Da li mi zaslužujemo sreću?"

"Naravno. Svako zaslužuje sreću."

Te dvije rečenice su joj vrlo dobro bile poznate.

"Zašto me to pitaš?"