Da mi se vratiš ti - Pauzirana

Naše vrijeme

Sandro se vratio za Split prije dva dana i na neki način mi je već falio. Do sada nisam puno mislila o nama kada bih dolazila u Zenicu, a sada kad je boravio sa nama za vikend i otišao, ostala je praznina nakon što se vratio nazad.
Čak je i doručak djelovao monotono ovo jutro.

"Mama?" progutam zalogaj koji mi je bio u ustima, pa nastavim."Zašto teta Jelena dolazi?" pitam sada kada nema Sandra.

"Ah, Erna ne mogu zabraniti Jeleni da dolazi. Ona ne zna ništa i nisam mogla tek tako da prekinem naše prijateljstvo." majka spusti stidno glavu.

Gledam je i trepćem da otjeram suze. "Mama, za šest godina si mogla pronaći način." ljutim se iako možda nemam pravo. Mama je bila dobra sa svima u komšiluku, cijela Zenica je kod moje Senke naručivala unikatne haljine, koje je sama dizajnirala i šila.

"Erna..." majka suznih očiju me pogleda. "Mila život teče, vrijeme prolazi, sve ide dalje..." posegne rukom preko stola, ali brzo povučem svoju ruku.

"Sad mi još reci da vrijeme liječi sve rane." gledam je u oči i osjetim kako mi jedna suza klizne niz obraz. "Reci mi da trebam da gledam naprijed!" povisim ton. "Mama, imam divnog momka vidjela si. Jednog dana će saznati sve i otići će!" udarim rukom o sto, a escajg na njemu zazvecka. "Zato mi nemoj govoriti da sve prolazi, jer ma koliko da gledam naprijed, koliko god da život teče, mene uvijek prošlost sustigne!!" sada već jecam i plačem.

"Erna.." mama odmahuje glavom i plače, a još jedno šmrcanje se začuje. Brzo se okrenem, a Maja stoji pored svoje stolice.

"Ne volim te! Zašto si rasplakala mamu!?" Maja plače i optrča sto da zagrli mamu.

Srce mi se rasklapa i krvari, proklinjem svoj dugi jezik i mrzim što ne mogu da zaboravim, a kako bih i mogla?

"Majo, mila.." zovnem je, ali okrene glavu i jače zagrli mamu.

"Nije seka mene rasplakala, nemoj na nju da se ljutiš.." čujem mamu kako joj šapće, ali me sve previše boli i ustanem od stola, žurim kroz hodnik i naletim na tatu.

"Princezo polahko.." nasmije se, a kada ugleda moju facu istog trena se smrači. "Šta je bilo?"

"Ništa tata.. " prođem pored njega i zaključam se u sobu.

Kliznem leđima niz vrata, obgrlim koljena i plačem da mi bol izađe kroz suze. Tačno je da vrijeme prolazi, da nekako jenjava bol, ali svaka pomisao vrati je kao da je juče bilo. Zato plačem da mi bude lakše kako bih izašla iz sobe, izvinula se mami, oraspoložila Maju i nastavila život kao da me prošlos ne žulja.

Prokleta neka sam, kada sam uopšte i pomislila leći s muškarcem, prokleta neka sam kada sam tako glupa bila. Proklinjem se u suzama, a svjesna sam da sam bila previše naivna i zaljubljena. Sklopim oči i naslonim obraz na koljena, zatim zamišljam Sandra u svom umu. Nekako sam ga srela na vrijeme, postao je brzo moj smiraj, a danas najčvršće uporište.
"Volim te." šapnem u tišini i otvorim oči, zagledam se u prozor želeći da je sada tu. Nikada mu nisam rekla da ga volim, uvijek ga držim za korak na distanci, a opet dovoljno blizu. Sebična sam prema njemu, a i prema sebi.

Tromo tijelo, nakon cijele vječnosti, podignem sa tla, ustanem i uzdahnem duboko. Koračam prema svom koferu teško i sporo jer ne želim, ali znam da moram. Ni raspakovala se nisam kako treba, a već se pakujem ponovo. Posmatram svoje drhtave ruke i grizem unutrašnjost obraza kako se ne bih ponovo rasplakala.

Sjednem na krevet pored otvorenog kreveta i samo zurim u jednu tačku, dok se sjećanja nižu kao crni biseri, stvarajući omču oko mog vrata.

Neven je bio moja prva simpatija, odrasli smo skupa, išli u istu školu, sjedili u istoj klupi i mislila sam da ćemo zajedno koračati kroz život.
Međutim dok sam ja snila sne o sretnom životu u dvoje i tapkala u mjestu, živeći u balonu iz osnovne śkole, cijelu srednju školu povlačeći se u seve i čuvajući samo za Nevena. Bože koja glupača!!
Za razliku od mene Neven je živjeo punim plućima cijeli srednjoškolsko školovanje. Iako smo išli u istu školu, to jeste zgradu, naši smjerovi su se  razlikovali, jer su u jednoj zgradi bile spojene dvije škole.
Zaista sam vjerovala u ljubav, u to da će naša trajati do kraja života. Željela sam da čekam do braka, a Neven je počeo da navaljuje i nekako sam mu dala glupavo obećanje da ćemo spavati na naše matursko veče.
Glupi dokaz ljubavi koji je tražio.
Da sam bar imala malo više pameti i samo, da sam bila snažnija i rekla ne! Da sam bar...
Umjesto toga bacio me pod noge i zgazio kao običnu bubu na putu, ostavljajući me na pola mrtvu i ne obazirući se za sobom.
To je bio Neven. Beskrupolozni, razmaženi dječak koji nije mario ni za čije osjećaje, a ja? Ja sam bila glupača!