Da mi se vratiš ti - Pauzirana

Opusti se...

Toliko sam nervozna da su mi prsti hladni kao led cijeli put, a u stomaku kao da mi leži jež i na svaki moj pokret me bocka.

Kao da po prvi put putujem za Split, kao da me prvi put Sandro čeka na stanici. Ali, ne. Sve je to već viđeno, ipak ovaj put ja dolazim spremnija, spremna da otvorim dušu, da mu dam srce. Ako i trebam biti povrijeđena, ako mi je zapisano da budem ranjena, onda neću žaliti ako to bude sa Sandrom. Neću dozvoliti da se drugi muškarac pojavi u mom životu, jer želim samo jednog. Njega. Neću sebi dozvoliti da ga više guram od sebe, neću dozvoliti da se kajem ako ode. Iskoristit ću priliku koja je tu, pored mene, uz mene.

Dovoljno sam sama sebi zakomplikovala život lažima, možda je konačno vrijeme da počnem sa istinom.

Dok se mislim koje su prave riječi kojima bih pokazala Sandru da mi je sve ovo vrijeme stalo do njega, autobus ulazi na stanicu i svaka pametna misao isparava. Pogledom već tražim svog 'dječaka', jer ja sam njegova djevojčica. Srce mi skoči u grlo kada ga ugledam i moj dlan sam po sebi se zalijepi za prozor. Želim istog trena da ga dotaknem, da mogu prošla bih kroz ovo debelo staklo, a kada shvatim da ga vidim mutno zatrepćem i suze mi se sliju niz obraze. Plačem od neke sreće i isčekivanja, a on tamo stoji i ne zna da sam ja odlučila, prihvatam sve ono što mi je godinama provlačio, sada sam spremna glasno viknuti DA!

Autobus je stao na stanicu, svi putnici polako izlaze, samo sam ja i dalje zalijepljena za staklo i pojim oči njegovom pojavom, a zatim na njegovo blago klimanje glavom se pokrenem, ustanem i idem prema izlazu, a oči mi niti jedan trenutak ne napuštaju njegove i vidjeo je da sam se vratila kao druga Erna, onu staru ostavila sam iza sebe.

"Bejb!" sve je što izusti kada mu se zaletim u zagrljaj. Cijelo tijelo mi drhti dok ga grlim, stomak mi se uvrće poput gume i polako se odmičem dok rukama trljam čekinje njegove kose na potiljku. "Bejb, to je bilo lijepo." smješka se i protrlja svoj nos od moj.

"Falio si mi." iskreno kažem i očito ga iznenadim.

"I ti si meni djevojčice." kaže i vidim da oklijeva u namjeri da me poljubi. Oklijeva mojom krivicom, jer sam ga uvijek držala na distanci, ali tome je došao kraj.

"Poljubi me." izdahnem i gledam ga u oči. Oči mu se smiješe, osjetim kako mu srce pod mojom rukom jače zalupa, a zatim se nagne i spusti svoje usne na moje. Milion žmaraca protutnja mi tijelom i ruke su mi ponovo oko njegovog vrata.

"Oprostite." hrapavi muški glas nas prekine, pa se osvrnem da pogledam u tom smjeru.

"Izvolite." potpuno se okrenem u Sandrovom naručju.

"Je li ovo vaša prtljaga?" pogledam u svoj kofer pored čovjekovih nogu i shvatim da je to onaj isti kondukter sa kojim sam došla.

Osjećam da mi obrazi gore dok klimam "Mmmm, da moj je. Izvinite, hvala vam, jesam vam šta dužna?" odjednom se unervozim.

"Sve u redu gospodična, prijatno vam." osmjehne se, okrene i ode.

Posegnem za koferom, a Sandro me preduhitri. "To je moj posao." kaže i dok lijevom rukom povuče kofer, desnu mi pruži i ja je rado prihvatim.
"Idemo... Gdje?" zagleda se u moje oči, a ja mu ruku jače stegnem.

"Idemo tamo gdje ti želiš." odgovorim tako da pročita između redova, a on zastane, pa zastanem i ja.

"Mogu li te ponovo poljubiti?" pita i moje srce napukne od ljubavi.

"Molim te." šapnem i podignem se na prste, naslanjajući se na njegova prsa. Usne mu se spuste na moje i ja zadovoljno udahnem dok me ljubi nježno i polako, bez ikakve žurbe.
Nešto mokro sleti mi na obraz, pa se odmaknem, obrišem rukom i shvatim da je to kap kiše.
Oboje pogledamo u nebo, a sa neba kao da se prosulo milion dijamanata u prašini. Kada nam kišica počne padati sve jače po licu, Sandro me povede, ali zastanem nakon par koraka kada udari snažniji pljusak.