Da mi se vratiš ti - Pauzirana

To je to

Bože! Tako sam sretna! Tako, tako, tako sretna!

Nisam imala priliku nikom reći 'volim te', a da isto dobijem zauzvrat. Nekako sam prestala da marim, s vremenom sam se navikla, a prerano naučila da život nije med i mlijeko. Ipak danas neću da mislim o prošlosti, o Zenici... Hoću na trenutak, bar jedan dan, da pobjegnem od same sebe i tako se uskoro bliži moj najtužniji i najsretniji dan u životu.

Jedan dan koji nosi moj žig na srcu, a ujedno je tuga i radost.

Sigurno se pitate kako je to moguće, pa moguće je, živi sam dokaz za to...

"Što ne spavaš Bejb?" Sandro pored mene sneno promrmlja.
Ne znam-rekla bih, ali umjesto toga ga zagrlim i gricnem za uho. Privuče me svojim rukama uz toplo tijelo i nakon cijele vječnosti osjećam se dobro, ne bježim od njegovog dodira, njegovog daha na mojoj koži. Ja prosto konačno živim!

"Gladna sam." Šapnem mu na uho.

"Ti si uvijek gladna." Mrmlja ispod glasa, zagrizem usnu, pa se izmaknem da ga pogledam grizući usnu i dalje.

Škilji na jedno oko, ali podiže ruku i izvlači mi usnu dalje od mojih zuba.

"Onda ćemo jesti, pa idemo vanka." Zaprege kao mačak.

"Vanka?" Podignem obrve, a on slegne ramenima.

"Vani, vanka, kako god ti odgovara bejb." Baci plahtu sa sebe, na moju glavu i poškakilja po rebrima. Ciknem i dok svučem čaršaf s glave, Sandro već zamiče u kupatilo.

Smijem se sretno i uvijam na krevetu sve dok se Sandro ponovo ne vrati.

"Gladna?" Diže obrvu, s rukama na bokovima dok ga svjetlost s prozora obasjava, tako da mi se čini kao da je pred objektivom u najljepšem izdanju spreman za fotosešn.

"Gladna!" Ponovo zagrizem usnu i gutam ni malo suptilno dok ga jedem pogledom.
Odmahuje glavom i prilazi krevetu.

"Ne gledaj me tako glančeru, već ustaj." Povuče me za ruke tako da stanem na noge na krevetu i gledam s visine u njegove oči koje su me prikovale za svoje u vremenu i prostoru. Želim zauvijek da se izgubim u njima, po prvi put želim biti potpuno izgubljena i nečija.
Sandrova...

"To je to." Šapnem i uhvatim ga dlanovima za lice.

"To je što?" Naceri se, obujmi me oko struka pa spusti na tlo pred sobom i sada ga gledam odozdo dok on zuri u mene s visine.

"Ništa što bi shvatio." Osmjehnem se.

"Pokušaj, možda shvatim." Nakrivi glavu čakajući.

"Drugi put." Propnem se brzo na prste i cmoknem ga u usta. Zaklela bih se da me sažaljivo pogledao, ali sam brzo pobjegla u kupatilo.

Dok me ugodna voda zapljuskuje osjećam se istinski, nakon dugo vremena tako puna, nisam više prazna, nisam sama u srcu. Kao da je Sandro postao dio mene, popunio je prazninu koja je prijetila da me obuzme.

Osjećam i da se sve oko mene sruši da ću mu uvijek pripadati, moja duša mu se dala, pa čak i da zaplačem, a plakat ću, čak i da se slomim znam zauvijek ću mu pripadati. Vjerovaću u nas.

Odjednom mi se koža naježila i tek tada shvatim da mi se hladna voda slijeva tijelom, pa brzo iskočim i sušim se drhteći iako je dovoljno toplo. Iznervirano se osvrćem u potrazi za ičim suhim da obučem, jer sam smočila svu odjeću koju sam svukla sa sebe i bacila na pod.

"Agh!"obmotam se peškirom i poput lopova pomolim glavom na vrata, odahnem i izletima u sobu, pa do kofera u potrazi za duhom odjećom. Manično se oblačim kao da me neko snima i žurim da to što prije učinim.