Da mi se vratiš ti - Pauzirana

S tobom sam ja

Neopisiva sreća me je obuzela kada mi je prije samo nekoliko sati poletjela u zagrljaj. Djevojka za koju nisam ni slutio da će mi se uvući pod kožu, zaposjesti moj um i ukrasti moje srce. Djevojka koja mi je zabranjena ukrala mi je srce.

Do vraga!

Neopisivo sam nervozan od trena kako smo kročili u stan. Laž je dio mog života, laž mi je u krvi, ipak pored nje želim biti potpuno iskren, žeim biti ja. Onaj Sandro iz Zenice koji ju je pola života posmatrao iz daleka, želim da joj saspem svu istinu u lice, ali znam da ne smijem, zato lažem i šutim.

Gledam je kako kruži po stanu i razgleda slike, otišla je od svojih da bi došla meni, radost me obavije, jer trenutačno sam sebičan i prija mi. Ipak volio bih joi reći da ja znam, sve znam, ali sam voljan čekati. Dovoljno će je povrijediti istina kada završim i krenem dalje...
Bez nje...

"Stan je predivan, Zlatan očito ima dobar posao." nevino mi prilazi.

"Aha.." promumljam kroz zube, kad bi samo znala...

"Nikada ga ne spominješ, koliko dugo se poznajete?" zainteresovano ispituje.

Moje maske su tu, nije sposobna pročitati strahove unutar mene, ne još, istinu će svakako saznati kasnije.

"Jako dugo, ali su nas putevi jedno vrijeme razdvojili, tek nedavno smo se ponovo našli." pričam nekako gluposti, ali ona klima i krivi glavu.

"Sandro?" zagrize usnu, oa joj oriđem bliže i palcem izvučem usnu izneđu njenih zuba.

"Kaži bejb." šapnem kao da bi nas neko mogao čuti.

"Hvala ti." podigne se na prste i utisne mi poljubac id kojeg mi niz kčmu klizne ugodna jeza.

"Za šta Erna?" pitam iskreno za šta mi se zahvaljuje.

JA sam gad koji će je dovojno povrijediti da me mrzi.

"Za sve, što si bio uz mene uvijek. Što nisi pitao, što si slušao i..  Što si tu i dalje.. " spusti glavu stidno. "Moram ti tako puno toga ispričati Sndro." nastavi, pa podigne glavu. "Konačno nekom vjerujem, a da to nije moja majka ili otac." rukom joj obujmim obraz, a ona sklopi oči naginjući se prema mom dlanu, dok mi se tlo pod nogama ljulja.

Ova djevojka me voli, a ja ću je slomiti. Da li sam to u mogućnodti učiniti pitam se i proklinjem sam sebe, jer sam prije mnogo godina sve ovo prihvatio. Tada mi je bio bitan samo novac, sada dok je gledam ovako ispred sebe znam da mi od nje nema ništa bitnije i ne znam kako ću se izvući, ali se kunem da ću učiniti sve za nju.
Ako treba umrijeti, umrijet ću.

"Ne večeras bejb." milujem joi obraz, a njeni kapci se podignu i bistre oči pogledaju. "Imamo vremena Erna, daj da uživamo večeras, a sutra ćemo sve iz početka." sagnem se i okrznem usnama njene.

Ideja joj se dopadne, pa klimne i osmjehne se sretno, a kada joj se stomak oglasi oboje se počnemo smijati.

"Mislim da ćemo prvo da te nahranimo." namignem i obgrlim oko struka, a zatim povedem orena crnom kožnom namještaju mog dnevnog boravka.

Da mog, sve je ovo zapravo moje, ali za sada ona to neće znati.

Čim sjednem tako povučem Ernu u krilo, iznenadim je pa me tako i pogleda. Suzdržavam se predugo s njom, vrijeme je da pomjerim koju granicu. Želim je, kako dušom i srcem, tako i tijelom.

Palim veliki plazma ekran na zidu, izvučem mobitel iz pantalona i pozivam piceriju, čim naručim zavalim se sa Ernom u krilu, koja još uvijek ukočeno sjedi.

"Opusti se bejb, to sam samo ja Sandro." govorim joj dok se zajedljivo u sebi opominjem. Da, samo Sandro, lažovčina! Ipak Erna se opusti i utone na meni, dok tražim neki film da gledamo.