Često uhvatim sebe kako razmišljam o životu i njegovim pravim vrijednostima..pitam se imali smisla nadati se boljem sutra. Nikada ne nađem odgovor,zapravo,možda ga samo ne želim nać. Bojim se jer bi se mogla razočarati. Razočarati u sve što vjerujem..u ljude ponajviše. Ja se zovem Katness i imam 20 godina. Živim u Španjolskoj u Madridu. Većina ljudi nas podcjenjuje jer misle kako je to država gdje žive samo Romi,ali nebitno. Živim solidno,imam sestru Rosaliju koja ima 7 godina. Obožavam ju,iako je manja od mene mi imamo tu neku posebnu vezu. Živimo sa tetom jer su nam roditelji poginuli u saobračajki. Posebno sam bila vezana za tatu. On se bavio autima. Često bi s njim u kasno doba noci odlazila na ulične trke. On bi uvijek bio predzadnji ali nikada nije odustajao. Obožavala sam ga gledati... vecer prije nego li je umro,otisao je na trke,ne znajuci da zadnji puta uživa u ludom adrenalinu, tu vecer on je pobijedio. Bila sam ponosna kćer. Sada se sigurno pitate,zašto vam prepričavam ovaj događaj..Zato jer je taj događaj utjecao na ono što sam danas. Te večeri sam si obećala da ću postati najbolja trkačica autima,tako i je. Moj život su auti,naravno moja teta to ne podržava ali meni je važno da sam sretna. Imam kao drugu obitelj. Napravili smo malu grupu i u njoj imamo i vozače,automehaničara i svi smo jedno. Pretpostavljam da vam je čudno da je jedna cura poput mene zaluđena autima, ni ja nikada nebi sebe stavila kao vozačicu ali eto. No što se tiče ljubavi,tih problema nemam..jer ljubavi nema. Ne treba mi to,gledam cure oko sebe i one samo pate. Ne želim poput njih sjediti sa sladoledom i čokoladom te maramicama i pred tv-om gledajuci ljubavni tuzni film kada mi dečko slomi srce. Ne vjerujem u te gluposti,ne vjerujem u ljubav. Naravno ima detalj koji nisam rekla..moja sestra boluje od karcinoma. To je tek početni stadij karcinoma ali treba na operaciju a ja nemam novaca,barem ne 600.000 tisuća. Moram joj pomoći i ako još ni sama ne znam kako. Ne smijem i nju izgubiti,ne smijem...
