Time skip : dva tjedna kasnije
Jung Hoseok P. O. V.
Nakon vježbe koreografije s dečkima, svih sedam nas je odlučilo otići na piće, dugo nismo. Poslao sam poruku Da Won (P. S. njoj je jučer bio zadnji dan menge pa je sva sretna i nije više u dotakni-me-i-umri modu lmao 😂) da ću doć malo kasnije doma i kao odgovor sam dobio da nek se ne napijem i da ne budem predugo vani. Wow, koliko ona može biti zaštitnička prema meni. Malo sam se nasmijao na tu pomisao; volio sam ju takvu. Premda sam punoljetan i trudim se ipak i ja paziti na nju, lijepo je znati da uvijek imaš nekog tko ti čuva leđa bez obzira na sve. Čak i po cijenu njihovih vlastitih leđa, takvi ljudi apsolutno nonstop paze na tvoja. Nakon otprilike sat vremena zafrkavanja, bilo nam je polako dosta pa smo išli igrati kamen, škare i papir da vidimo tko časti. Ispalo je na mene pa sam izvukao novčanik i krenuo do šanka s računom u ruci. Red je bio pomalo dug, stoga sam rekao dečkima neka krenu doma. Onda, kad je na redu bila cura ispred mene, ona i blagajnica su se počele malo svađat. Točnije, blagajnica se počela svađat dok je ona pognute glave samo slušala i kopala po ruksaku. (Blg - blagajnica, XX - ta cura (što mislite, tko je?😏))
Blg : Požuri se malo, siromašna. Nisi jedina u redu. Ako ne možeš priuštiti samoj sebi piće nemoj ni ići tamo gdje se plaća! Radije idi u kuhinju za beskućnike... Nije da se ne bi uklopila. *smiješak*
Koliko me ta ženska naljutila sad! Otkud joj pravo da tako govori nekome?! Odlučio sam se umiješati.
Ja : Ispričavam se, koliko joj nedostaje?
Blg : Što Vas briga?
Ja : Jer je u svakom slučaju manje nego Vama.
Blg : Pardon?
Ja : Njoj nedostaje novac, a Vama maniri i poštovanje prema nepoznatima. A sad mi recite koliko duguje da ja to pomirim zajedno sa svojim računom.
Na ovo se čak i ona djevojka šokirala i stala s traženjem, premda je i dalje držala ruksak u rukama.
Blg : *zbunjeno i smetnuto* Uhh... 536, 09 KRW.
Ja : *pruža novac prema blagajnici* Vidim, fali vam i milosrđe.
XX : Umm... Gospodine... Nije potrebno da plaćate za mene. *kopa po ruksaku* Sigurno ću naći nešto...
Ja : Ma, u redu je. *okrene se prema njoj* Hej... Zar-
XX (poprilično nervozno i zatvarajući ruksak, stavljajući ga u isto vrijeme na rame i kliže polako prema izlazu) : U redu, hvala mnogo, doviđenja!
Ja : Čekaj -
Čovjek iza mene : Gospodine, možete se molim Vas pomaknuti?
Ja : Umm... Da, naravno, oprostite
Čovjek : U redu je. Svima se dogodi da se smetnemo.
Ja : Istina. Doviđenja
Čovjek : Doviđenja
Huh... To je opet bila ta ista djevojka koju sam sretao zadnja dva tjedna. Prvi put sam joj dodao pahuljice s police koja je bila previsoka za nju, onda je ona meni pomogla kad sam pao trčeći na snimanje i udario glavom. Sletio sam baš na stalak za bicikle pa mi je oprala ogrebotinu koju sam zaradio svojom tek kupljenom vodom i dala mi flaster. Onda mi je opet pomogla kad sam u knjižnici rješavao križaljku, dala mi je odgovor za najslavniju glumicu koja se ubila i ima 13 slova kad joj se zbroji ime i prezime (Marilyn Monroe, opća kultura). A onda ovo. Užasno mi je poznata, ali nemam pojma otkud. A u prilog mi uopće ne ide što uvijek pobjegne prije nego što je stignem upitati znamo li se. Prilično sam siguran da me ne prati jer je nikad ne uhvatim u susjedstvu dok zuri u mene ili nešto slično. Ali zaista ne znam otkud mi je toliko poznata. Tako sam mislio dok sam išao prema izlazu iz kafića, ali s obzirom na to da sam vidio u kojem je smjeru otišla kad je izašla, odlučio sam umjesto odmah kući krenuti onamo. Nakon otprilike 15 metara sam je vidio jer je očito odmah nakon par metara, čim se uvjerila da je ne pratim, usporila. Doduše, i dalje je bila prilično brza. Bilo mi je jako drago da ima slušalice jer je to značilo da me ne može primijetiti. Nakon dva skretanja sam vidjela kamo je krenula - dječji park u kojem sad, u 9 navečer, nije bilo skoro nikoga, samo nešto ljudi na klupama kod šetališta pored parka. Promatrao sam onu curu i gledao što će napraviti ovdje.
Kun Tseon P. O. V.
Uffff. Ne znam zašto me se Hoseok baš mora sjećati. Izbjegavanje naših susreta postaje sve teže, ne znam zašto. Živimo pet ulica dalje jedan od drugog, to je sasvim sigurna razdaljina da se ovo ne događa. Otresla sam glavom dok sam hodala prema parku. Nisam htjela razmišljati o stvarima koje bi me brinule jer znam da bi me gnjavile barem tjedan dana. Oduvijek sam bila ona koja od svega radi dramu. Nitko mi to nije rekao, ali znala sam to. Preuveličavam sve, od Teninog prolaska prošle godine (P. S. : Tena je godinu mlađa od nje i one se dopisuju već godinu i pol) s najvišim prosjekom u razredu do svoje prve, prilično neuspjele, lazanje. Takve su mi bile misli dok sam sjedala na ljuljačku. Malo sam se zaljuljala, voljela sam to. Ali sabrala sam se; tu je ipak bilo nešto ljudi i nisam htjela pokazati svoju djetinjastu stranu. Izvadila sam olovku i bilježnicu i počela pisati novo poglavlje svoje priče. Nije bilo naslova, prije sam ga stavljala, ali oduzimalo mi je previše vremena i koncentracije, a ovo je ionako samo za Tenine oči. Smanjila sam malo zvuk glazbe, ovdje mi je bila dobrodošla malo tiša s nešto pozadinske buke. Auti, ljudi, fontana, škripanje šljunka ispred.... Čekaj. Škripanje šljunka ispred? To me zbunilo. Podigla sam glavu i vidjela..... Hoseoka.
O kvrapcu.
A/N
Kvrapcu kažem i ja! Kasnim nekoliko minuta! Inače... Kako vam se sviđa nastavak? Što mislite, zašto sam baš 'Wake in loneliness' (tako ju ja zovem) izabrala da ju stavim? Što mislite, što će se dalje dogoditi? Pišite mi u komentarima! Volim vas! 💖💖💖
