My destiny

Part 2 -

Danijel P.O.V

Mogli ste osjetiti onaj svjež, predvečernji zrak koji se širio ulicama Marseille-a. Čak je i lagani ljetni povjetarac ljuljao zeleno lišće drveća koje se nalazilo ispred hotela. Dok sam čekao Vidu,Dejana i Vrsaljka da se spreme za trening i sam sam dohvatio svoju već spremnu torbu,rukavice i telefon. Pogledao sam koliko je sati te prolistao kroz objave na instagramu, sve je bilo puno vijesti,informacija i uzbuđenosti oko svjetskog prvenstva.

Naposlijetku krenuli smo do autobusa koji nas je čekao ispred i uputili se prema terenu gdje smo trebali održati naš prvi trening na SP-u prije nego li krenemo s utakmicama. Izašli smo iz busa te ušli u svlačionice, dečki su bili previše uzbuđeni,a i mogli ste čuti kako Vrsaljko i Lovren pjevaju " Maricu ".

" Ka luđaci kaki ste, mamu van e " jedva sam izgovorio u tom napadaju smijeha što su ga izazvali. Njih dvojica su uvijek dobro zagrijani i prije treninga i to ne samo u nogama već i glasnicama. Presvukli smo se i krenuli na zagrijavanje, za početak nas je Zlatko natjerao da otrčimo nekoliko kilometarskih krugova. To sam uvijek obavljao s lakoćom i sa slušalicama u ušima. Gurnuo sam ruku u jedan džep pa zatim i u drugi, no ništa, slušalica tamo nije bilo. Ispričao sam se, te na nekoliko minuta otrčao do svlačionice ne bih li tamo zavirio u torbu, kopao sam po svakom džepu.. " A majku van vašu, sad ste našle nestat.." promrljao sam i vratio se na trening. Naravno imao sam krug više za otrčati, zahvaljujući prokletim slušalicama koje su misterično nestale. Obavio sam trening sav tmuran i ljut zbog nestalih slušalica te se kasnije samo vratio u hotel i legao bez večere. Znao sam da mogu bilo gdje kupit' slušalice, ali ove su mi imale posebno značenje.

Lucija P.O.V

Brzo sam ugurala komad kruha namazog džemom u usta i jurnula da izvadim svoju uniformu za posao. Dok sam je tražila ispijala sam kavu i svakih nekoliko sekundi pogledavala na sat kako ne bih zakasnila. Danas je bilo sunčano pa sam uzela ljetno izdanje uniforme, uzela sam šaku bombona te ih ubacila u desni džep, naravno spakirala sam i slušalice u lijevi.  Uhvatila sam mobitel te izašla iz stana, slučajno sam zalupila vratima i više nego što je trebalo pa sam samo gledala u komad žbuke koja je otpala sa zida. Uzdahnula sam te krenula na posao. Ovaj put sam imala više vremena nego uobičajeno jer nekim slučajem jednostavno nisam kasnila, pa sam odlučila krenuti dužim putem, kroz park. Mislim da je jutro najpogodnije vrijeme za šetnju, svi mirisi se tek bude i polako dolaze kako bi proveli cijelo jutro u nosevima malenih ljudi koji žure na posao. Gospodin koji prodaje i radi najbolje palačinke u cijeloj Francuskoj stajao je na svom uobičajenom mjestu i pekao savršenstvo. Sjela sam klupu koja je bila nekoliko metara dalje od palačinki i samo udisala svjež zrak i miris tog neodoljivog jela. Spojila sam te izgubljene-pronađene slušalice sa svojim uređajem i pustila opuštajuću pjesmu. Dok se u jednom trenutku ispred mene pojavila visoka figura, gledajući ravno u mene te držeći jednu od onih mirisnih palačinki. Podigla sam glavu i ugledala nekoga pa i više nego poznatog.

" Šta to imaš tu " recepcionarko " ? " da glavom i bradom ispred mene je stajao Danijel, nisam odgovorila jer nisam mogla izustiti nijednu riječ od šoka i uzbuđenosti koji su mi se motali po glavi.. " Dis našla to slušalo ? " Upitao me te zagrizao komad palačinke da mu je namaz ostao na bradi. " A slušalice? Ispred hotela, planirala sam ih vratiti vlasniku ako ga pronađem. " odgovorila sam glasom koji uopće nije zvučao kao moj, zvučao je previše uzbuđeno i pretjerano.  " E pa pronašla's ga " zagrizao je još jednom te sjeo kraj mene, sad mi je bilo lakše kada njegova visoka figura nije više stajala nad mnom, duboko sam udahnula te mu sa smješkom predala slušalice. " Izvoliš " rekla sam. " Koštale ste me dodatnih kilometara na treningu jučer. " rekao je obraćajući se slušalicama, a ja sam se samo nasmijala i odlučila ustati i uputiti se prema hotelu. " Nego, ja bi trebala krenuti jer ako opet zakasnim.." promrljala sam i uputila se prema glavnom puteljku dok mi nije doviknuo " Čekaj, kako da ti se zahvalin ? " dotrčao je Danijel do mene te me upitao sa onim svojih preslatkim osmjehom na licu. " Ma nije to ništa, stvarno mi se žuri." odgovorila sam jer nisam više imala pojma što mi je činiti.. " Mogu ti barem ime znat? Pretpostavljam da ti moje znaš.. " upitao me te nagnuo glavu na stranu kako bih shvatila da je to zapravo molba. " L L .. Lucija.. " odgovorila sam. " Drago mi je Lucija. " pružio mi je ruku te se uputio prema drugoj strani parka,a ja sam samo stajala i gledala ga kako se udaljava, sva u čudu. Oblijevao me znoj, a noge su mi klecale. Osjećala sam se čudno, no pozitivno čudno,nisam osjećala nešto što bi svaki obožavatelj osjećao, bilo je to nešto više, samo se nisam htjela obazirati na to nešto više jer sam već, opet, užasno kasnila na posao.

Danijel P.O.V

" A smišne li cure " smijuljio sam se na putu do blagavaone hotela di su moji suigrači doručkovali zdrav i obilan doručak. " DANIJELE BAGUDNO JEO SI IH ! " doviknuo mi je Šime te mi je dao do znanja da imam još namaza iz palačinki na bradi,a ostali suigrači uključujući i Zlatka samo su me oštro pogledali i prasnuli u smijeh skupa samnom. Sjeo sam za stol te pojeo nešto zdravog povrća,proteina i gospe vam svih tih zdravih " poslastica " . Ubrzo nakon toga bilo je vrijeme za ranojutarnji trening pa sam se uputio prema busu i sjeo na zadnje sjedalo, stavio slušalice u uši i krenuo uživati u glazbi.

Uživao sam sve dok nisam shvatio da kroz mene prolazi hrpa čudnih i ne poznatih osjećaja. Sjedio sam tako zamišljen ne shvaćajući da autobus stoji već 5 minuta ispred terena. " Ideš ti ? " doviknuo mi je Lovre koji se vraćao po rukavice jer ih je zaboravio na zadnjem sjedalu. Klimnuo sam glavom te također zgrabio svoje rukavice i uputio se sa njim prema svlačionicama. " I šta je tebi ovih dana? Nekako si odsutan? Jel sve ok ? " upitao me dok smo prolazili kroz hodnike. " Ma je " odgovorio sam i produžio korake kako bi što prije stigao. Trening je prošao dobro ovaj put, nije bilo prenaporno, a i pucali smo penale pa sam uživao braneći.

Opet sam odlučio lutati po hotelu, ovaj put nisam tražio nikake aparate ni hranu, nadao sam se da ću sresti Luciju, ne znam što me spopalo, ali imao sam potrebu zahvaliti joj se i odužiti. Nema hodnika u koji nisam zavirio ili sobe za osoblje u koju se nisam zagledao, ali nije je bilo. Krenuo sam se vraćati do sobe i smišljao načine i ideje gdje bi je mogao pronaći, čak sam planirao " slučajno " srušit pokoju biljku, ali sam brzo odustao od te ideje jer sam baš naletio na ono što sam tražio.