My destiny

Part 6

Danijel P.O.V

Lutao sam ulicama toliko dugo da se čak ni najmanja trunka svijetla nije mogla vidjeti, ulicala je izgledala prazno i usamljeno, baš kao i ja u ovim trenutcima. Nisam razmišljao o treningu na kojeg sutra neću dolaziti niti o sljedećoj utakmici, jedina misao koja mi se vrtila po glavi bila je Lucija. Nadao sam se da će mi se sljedeće jutro ispričati i dati opravda razlog zašto se nije pojavila. No svanulo je jutro i nisam se usudio ulaziti u hotel nakon što sam se došetao natrag, odlučio sam je čekati vani no ljudi su izlazili i ulazili, ali nitko nije sličio njoj.  " Stražnji ulaz. " pomislio sam te odjurio do njega kako bi je možda tamo ugledao, ali je također sve bilo prazno pa sam naposlijetku ušao tihim koracima u hotel a još tišim i poniznim stigao do svoje sobe. " Isusa ti i Marije pa gdje si ti nesta. " dojurio je Šime do mene i upitao me u strahu. " Zaboravi. " odgovorio sam te se bacio na krevet, mrtav umoran gledao sam u bijeli strop dok nisam zaklopio oči i utonuo u san.

Probudio sam se u kasno poslijepopdne, dečki me nisu budili za trening no znao sam da ću to morati nadoknaditi inače ću ćuti što me nosi od Zlatka. Šutio sam cijelo vrijeme i opet otišao do glavnog hodnika hotela. " Čudno." pomislio sam jer nisam danas uopće vidio Anu za recepcijom, ugledao sam nekog radnika te mu prišao. " Gdje su Lucija i Ana, ako znate? " upita sam ga dok je popravljao mašnu svog poslovnog odijela. " Danas nijedna od njih nije dolazila, Lucija je javila da je bolesna, a od Ane nisam čuo ni riječi." pristojno je odgovorio te otišao dalje svojim poslom. Sada sam već bio zabrinut, zašto Lucija nije došla na posao? Na večeru? Jel dobro?

" Čekajte, molin vas ! " povikao sam za radnikom te dotrčao ponovno do njega. " Izvolite gopodine ? " upitao me te mi dao stručan pogled. " Mogu li molin vas dobit' Lucijin broj ? " upitao sam ga te skupio dlanove zajedno kako bi izgledalo da ga iskreno molim. " Ne znam, ne bih smio davati.. " odgovorio mi je. " Ispričajte me sada, imam posla, ako trebate nešto pozovite me slobodno.." nastavio je. Dok sam ga blijedo gledao kako se udaljavala za oko mi je zapela recepcija pa sam se zaputio do nje. Trenutno nije bilo nikoga pa sam odlučio malo pronjuškati. Prelistao sam nekoliko knjiga, uključujući i knjigu žalbe no nisam je htio koristiti kako bih se žalio na svoje ljubavne probleme. Napokon pronašao sam telefonski imenik zaposlenika i unutra njen broj. " Falat dragi Bože ! " poviknuo sam dok sam brzo izvadio mobitel te upisao broj, čuo sam nečije korake kako se približavaju pa sam brzo zaklopio imenik i pokušao ga vratiti na isto mjesto.

Ubrzo nakon što sam stigao do sobe nazvao sam je. Zvonilo je nekoliko minuta dok nisam čuo taj umiljat i sladak glas koji mi je toliko ugrijao srce. " Molim? " rekla je preko telefonske slušalice. Duboko sam izdahnuo jer sam shvatio da je dobro i da joj se ništaa hvala Bogu nije dogodilo. Šutio sam jer nisam znao što reći dok nije opet ponovila " Molim ? " .  Kada sam napokon skupio snage da je pozdravim i priupitam zašto nije došla mogao sam čuti još poznatiji zvuk,a to je bio zvuk prekida poziva. Stisnuo sam mobitel u šaku i suzdržavao se da ga ne bacim u zid.

Lucija P.O.V

Danas sam odlučila ostati kod kuće tako da sam javila hotelu da sam bolesna no javio mi se zamjenik, a ne Ana. Nisam se čula s njom skoro dva dana, a iskreno u ovim jadim trenutcima dobro bi mi došao prijatelj pa sam odlučila kasnije otići do nje no prije nego što sam napustila stan dobila sam čudan poziv,a jedino što sam mogla čuti bilo je disanje. No osjećala sam da to nije bilo samo disanje, ne samo poziv. Mislim da je to bio on, iako nisam razumjela zašto bi zvao s drugačijeg broja, no kad bolje razmislim, nogometaši ako imaju sve mogu imati i dva broja i dvije djevojke koje mogu vući za nos i šutati kao onu glupu nogometnu lotpu.

Krenula sam prema Aninom stanu, kosa mi je bila samo nabacana i dalje sam bila u onoj bijeloj haljini s plavim cvijetovima od jučer, nisam se trudila niti imala volje presvući se. Stvarno sam trebala pričati s nekime, pa sam zazvonila na Anina vrata. " LUCIJA ! Napokon ! " mogla sam čuti Anin glas koji je zvučao toliko sretno. " Hej, otvori mi. " rekla sam joj. " Ne mogu u tom je stvar ! " doviknula mi je. " Zašto? Ana što se dogodilo ? " upitala sam je zabrinuto s druge strane vrata dok sam iz kose skidala ukosnicu i njome uspjela nekako otključati vrata. Ana mi je prišla te me zagrlila svom snagom. Bila je u suzama, pomaknula sam joj kosu s obraza i obrisala suze. Izgledala je kao da je njoj ipak više bio potrebniji prijatelj nego meni u ovome trenutku. " M m m Mihael. " promucala je. " Molim ? " upitala sam je u strahu. " Mihael je bio ovdje ? Šta to pričaš ? " hodala sam unatraške i počela paničariti. " On je uzeo tvoj broj i razbio mi telefon i i zaključao me ovdje i nisam te mogla nazvati ni upozoriti, umrla sam od straha ! " govorila je u suzama. " Hej, hej ! Pogledaj me , Ana ja sam sasvim u redu ništa se nije dogodilo, nije mi pozvao ne brini. " govorila sam joj dok sam pripremala čaj kako bi popile da se obje smirimo. " Ali Lucija on je ovdje, što ako te povrijedi kao prije 2 godine ? " govorila je opet u panici i strahu. " Ana nemojmo o tome, ovaj put se znam brinuti za sebe. " odgovorila sam joj te joj pružila šalicu čaja. Provela sam s njoj cijelu noć morala sam se uvjeriti da je skroz u redu, ujutro sam nazvala zamjenika i ispričala se u Anino ime, objasnila sam kako ju je provalnik uznemirio te joj zadao kratkotrajan šok. No ja sam morala krenuti na posao, Anu sam ostavila da spava i da odmori od svega.

Danijel P.O.V

Opet sam ustao ranije nego inače i izašao do parka. Hodao sam gore-dolje, lijevo-desno, sjedio na svakoj drugoj klupici, pogledavao na obje strane ceste ne bi li negdje ugledao Luciju.

" Napokon. " pomislio sam gledajući u djevojku čija je kosa letjela po njenim leđima, čije su oči blistale na kilometre te čiji je hod bio tako sladak i neodoljiv. " Lucija! " povikao sam za njom no samo je produžila korak i pojurila. Nije se ni usudila pogledati tko je zove. " Lucija čekaj molin te ! " povikao sam opet i ovaj put dotrčao skroz ispred nje ne bih li joj zapriječio put. " Saslušaj me molim te, zašto nisi došla ? " upitao sam je brzo hodajući unatraške jer je ljuto hodala ispred mene. " Zašto ja nisam došla ? Budalo, kako možeš to reći uopće ? " sada je stajala i ljutito  govorila. " Kako to misliš Lucija, nisi se pojavila ispred hotela. Čekao sam se sat vrimena. " približio sam joj se te rekao smirenim glasom. " Molim ? " upitala me te se odmaknula od mene. " Lucija " rekao sam te je primio za obje ruke svojim rukama. " Kunem ti se Bogom da sam te čekao cilo vrime ispred. " objašnjavao sam joj dok je opet izvukla svoje ruke ne bi li iz torbice brzo izvadila mobitel. " Što je onda ovo ? Koga lažeš ? " ispred nosa mi je pokazala poruku u kojoj je stajalo " Nešto je iskrsnulo možeš li sama stići do restorana ? " nisam stigao ništa reći jer je dalje nastavila " Kako objašnjavaš ovo ? " obratila mi se te maknula mobitel. Opet sam joj primio ruke svojima i gledajući je u oči rekao " Nisam to napisa, čeka san te Luce. " pogledala me tim svojim velikim plavim očima. " Vjerujem ti. " rekla je, a ogroman kamen mi je pao sa srca i tama me napustila. Stavio sam svoje ruke na njen obraz i polagano joj pomaknuo kosu iza uha. Približio sam se njenim blijedim usnama i napravio nešto što želim već duže vrijeme. Poljubio sam je, a cijeli svijet je stao, vrijeme je stalo, žamor sa ulica se utišao. Bili smo samo nas dvoje.