My destiny

Part 3

Danijel P.O.V

Ugledao sam Luciju kroz minijaturni prozor hotela. Nosila je hotelsko smeće te ga bacala vani na određeno mjesto, činilo se kao da je žurila da stigne sve prije nego se onaj ogroman sivi oblak kiše spusti direktno na nju. Nasmiješio sam od uha do uha, mislim da sam razvukao tako velik osmijeh da kad bih otvorio usta cijeli paket domaćica bi stao u nj. Nakon par sekundi zamišljenog gledanja kroz prozor, pojurio sam van na stražnja vrata hotela i približio se Luciji.

" Hej ti " recepcionarko " " doviknuo sam joj dajući doznanja da se samo šalim. " Hej " odgovorila je te prebacila kosu iza uha kako joj ne bi zaklanjala blijedo lice. " Trebaš li nešto ? " upitala je onako stručno i odgovorno. " Pa zapravo da.." odgovorio sam joj te pogledom pokazivao na park i gospodina sa palačinkama. Nije odgovorila već se samo nasmiješila toliko da su joj i na tmuran dan oči zablistale kao najsjajnija zvijezda na nebu. Pružio sam ruku prema parku te joj tako dao do znanja da krenemo. Odložila je vreće, otresla ruke i u skokovima krenula ispred mene.

" Može dvije s nutellom ? " upitao sam dragog gospodina te pogledao prema Luciji. Stajala je otprilike metar udaljena od mene i držala sklopljenje ruke te je izgledala samozatajno i smješkala se. Pružio sam joj jednu od palačinki te pokazao rukom do klupice. Sjeli smo na metalnu klupu i u tišini jeli palačinke, a nebo je od sunčanog i sjajnog postajalo tamno i spremala se još jedna u nizu od ljetnih kiša. No nekako smo ostali zatečeni u tom trenutku i nismo se obazirali na ništa osim na taj jedan predivan i ne zaboravan trenutak.  " Hvala ti " Lucija je ustala i zahvalila mi se. Zatim sam i ja ustao. " Nema na čemu " odgovorio sam i osmjehnuo se, ne previše kako ne bih ispao pre čudan. " Trebala bih krenuti... " rekla je dok se u tom istom trenutku iz neba spustio pljusak, pljuštalo je toliko jako da je svaka kap koja je dotakla kožu bila bolna. Lucija je stajala na kiši svega nekoliko sekundi dok nije bila potpuno mokra. " Evo uzmi " rekao sam te joj pružio svoju kožnu jaknu. "  Ne treba dobro sam. " nasmiješila se, ali sam je svejedno ogrnuo jaknom te sam je otpratio do hotela. 

Stajali smo opet ispred stražnjih vrata hotela i šutili. Nismo znali što bismo rekli jedan drugome. Bio je to jedan poseban trenutak, trenutak tišine koji je zvučao kao tisuću izgovorenih riječi. No bili smo samo ona, ja i kiša. Gledala me svojim velikim plavim očima u kojima sam mogao doslovno vidjeti njenu dušu, iako sam je znao tako malo u njoj sam vidio nešto veliko i neopisivo.

" SANJAAM DRAGU HALJINA JOJ BIJELAA " ubrzo naš tihi trenutak prekida glas poznatog pjevača naše reprezentacije. " Kovačiću " odmaknuo sam se od ulaznih vrata, a Lucija je odjurila unutra. " A da ti gospeti malo prilegneš ? " rekao sam mu dok se pridržavao za moje rame. " e pijan ssam ti ko maca. " rekao je te smo se uputili prema njegovoj sobi, Kova je prije svakog SP-a uzbuđen možda i previše uzbuđen, no nije to što mi je sada bilo važno. Opet je otišla bez pozdrava, nikako ne mogu doprijeti do te djevojke. Otpratio sam Kovu do sobe te ga polegao na krevet, pa sam se i sam uputio prema svojoj sobi. No privukao me miris mokre ceste poslije kiše i zvijezdano nebo, pa sam sjeo na terasu. " Štos' taki ? " upitao me Šime popravljajući si mokru frizuru te pridržavajući si ručnik, tek je napustio tuš. " Kaki ? " odgovorio sam opet pitanjem. " Ma taki snužden " rekao mi je sada već češljajući svoju kosu. Kimnuo sam glavom na drugu stranu. " Znam ja šta njemu treba " čuo sam Raketu kako priča sa dečkima i ubrzo se približio do mene. " Uzmi jednu " sada bi svi pomislili kakvu god drogu da ti je ponudio Danijele ne uzimaj, ti si pošten čovjek. No može li zapravo itko odoliti Raketinoj domaćici ? Nasmijao sam se i uzeo šaku finih keksića prelivenih čokoladom. Raketa je odgovorio zadovoljnim smješkom, uvijek se osjećao ponosno kada bi nekoga oraspoložio svojim domaćicama. Mislim da sada znam razlog zašto na svako prvenstvo nosi posebnu torbu u koju natrpa domaćica za cijelu ekipu.