My destiny

Part 5

Lucija P.O.V

Bližilo se 20:00, otvorila sam prozore kako bi večernji zrak doprio do mene, uključila sam laganu muziku i krenula se spremati. Nisam htjela s ničime pretjerivati jer se nisam željela pretvarati da sam netko tko nisam, smatram da je najvažnije biti baš onakav kakav jesi, biti ti. Stoga sam iz ormara izvukla ljetnu haljinu koja je u struku bila uža i prema dolje lepršava, bila je bijela s plavim cvijetićima te rukavima koji su dosezali do pola ramena. Nije bila nova jer ne kupujem često nove stvari iz razloga što štedim za fakultet, poklonila mi ju je majka samo 3 tjedna prije nego što je doživjela prometnu nesreću. Užasno mi svaki dan sve više i više nedostaje, a sitnice koje su mi od nje ostale čuvam kao kap vode na dlanu. Gledanje same sebe u ogledalu te lagano spuštanje suza niz moje rumene obraze prekinula je vibracija mobitela te se njegov ekran zasvijetlio. Stigla je poruka sa ne poznatog broja. Odlučila sam je otvoriti i pročitati, laknulo mi je kada sam prepoznala sadržaj. Bila je od Danijela, pretpostavljam da mu je Ana dala moj broj.

" Nešto je iskrsnulo, možeš li sama stići do restorana ? "  pisalo je, povukla sam usne na jednu stranu te bila pomalo razočarana što ću vjerovatno kasniti ako krenem pješice.  Spremila sam mobitel i još nešto sitnica u malenu kožnu torbicu crne boje te napustila stan. Stajala sam vani nekoliko trenutaka i samo punim plućima udisala zrak prije nego što sam krenula. Restoran je bio kilometrima udaljen, srećom pa sam obula tenisice, a ne cipele na petu. No kilometri i hodanje nisu me zaustavljali jer sam znala što me čeka na kraju. Već sam zamišljala scenarije, pozdrav, razgovore. Razmišljala sam i o tome hoćemo li opet izaći. Nakon dugo vremena, boli i svega što sam prošla u životu napokon sam se osjećala ispunjeno, napokon sam disala punim plućima, moglo bi se reći da sam bila sretna.

Kasnila sam 10 minuta.  " Savršeno " pomislila sam te brzo ušla u restoran, upitala gdje je naš stol i krenula prema tamo. Očekivala sam da će me Danijel tamo dočekati no izgleda da je i on kasnio. " Smiri se Lucija i ti si zakasnila, ali doći će." tješila sam sama sebe. " Želite li naručiti?" upitao me konobar no rekla sam da ću još pričekati te ga upitala " Jel netko dolazio za ovaj stol ? Čekao? " upitala sam zbunjeno i u strahu da sam previše kasnila te da je otišao. " Nije gospođice " konobar mi je pristojno odgovorio te krenuo dalje posluživati parove koji očito nisu kasnili. Svakih 5 minuta pogledavala sam na sat no vrijeme je letilo sporo, minute su se činile kao godine. Bilo je skoro 21, čekala sam sat vremena, a jedina stvar koju sam dočekala su bili pogledi ljudi koji su samo gledali moju jadnu narav koja je tamo čekala i nadal se.  " Ovo nema smisla. " pomislila sam te bijesno pokupila torbicu i uputila se preko ulice do kluba. Nisam nikada prije zalazila na takva mjesta no srce mi je bilo nekako slomljeno i nisam se više osjećala ispunjeno već izdano i jadno. Ušla sam u klub, sjela za šank i naručila najjači koktel.

Danijel P.O.V ( prije 20:00 )

Bližilo se 20:00, hodao sam hotelom i špricao dečke svakim parfemom kojeg sam pronašao na dnu torbe ne bi li se odlučio koji da nanesem. Isprobavao sam 5 različitih kravata 20 minuta te ispitivao menađericu Ivu koja mi najbolje pristaje, Iva je samo klimala glavom i tvrdila da mi svaka pristaje te da bi izgledao jednako savršeno makar obukao dres i tako otišao, na što sam se nasmijao i odabrao normalnu crnu kravatu.  " A dis' ti krenuo taki nasmijan ? " zaustavio me Šime te mi popravio kravatu.  " Izlazin. " uzvratih mu te ga prijateljski potapšam po ramenu i krenem prema izlazu.

Sjeo sam na klupicu ispred hotela i u uzbuđenju očekivao Luciju kako bi se zajedno uputili do restorana. Dogovorili smo se da ću je tu pokupiti pa ćemo krenuti zajedno, no baš čudno nije se još pojavila. Mrak je polagano tamnio ulice, a ljudi su sretno šetali držeći se za ruke ili neki pak držeći se za povodac na kojem su vodili pse. Pružio sam ruku u džep i zavirio da pogledam koliko je sati, bilo je 20:15. " A djevojka štaš' " pomislio sam kako bih se utješio i riješio misli da ne želi doći. Čekao sam tako na klupici još nekih 10 minuta dok nisam ustao i krenuo prošetati oko hotela ne bi li je slučajno sreo no nije je bilo nigdje na vidiku. Htio sam je nazvati, upitati je gdje li je i bio sam u strahu da joj se nešto dogodilo no nismo razmijenili brojeve pa nisam imao kako. Šetao sam tako uznemireno sve do 21 dok nisam odustao i jednostavno prihvatio činjenicu da ne želi doći. Bio sam slomljen, stvarno mi se sviđala iako je znam toliko malo. U njoj vidim nešto što ne vidim u svakome, u njenoj skromnosti vidim ženu koja je spremna dati sve svoje za druge, a u njenoj blizini osjećam se kao dječak. Ispunjava me i zbog nje vjerujem u ljubav na prvi pogled. No sada kada nije došla osjećam opet tu tugu i prazinu u sebi, osjećam se šuplje, osjećam se kao našutirana lopta koja je ušla u gol i nije bila zaustavljena. Nisam se želio vraćati u hotel pa sam samo krenuo prema parku i tamo ostao sjediti sve do jutra.

PRIJE 8 SATI, ANIN STAN.

Ana P.O.V

Netko mi je kucao na vrata toliko jako da sam pomislila da ako ih ne otvorim srušit će ih. Otvorila sam i ugledala nekoga koga ne biste željeli vidjeti u ovome trenutku.  " Mislila si da je možeš sakriti od mene ? ! " upitao me visokim tonom. " Ne, stani Mihaele ! " vikala sam te ga pokušavala izgurati van kroz vrata stana. Odgurnuo me unutra. " Samo trebam njen broj ! " posegnuo je za mojom torbicom te mi uzeo mobitel i zapisao Lucijin broj. " Stani " pokušavala sam ga zaustaviti, ali je bilo prekasno tko zna koliko će je sada uznemiravati. Mihael je Lucijin prvi i na neko vrijeme sam mislila da i zadnji dečko. On je pokvaren, zao, opsjednut je Lucijom toliko da je prati već 2 godine gdje god da ode. Ovdje je najduže jer je nije lako pronašao, a sada kada je tko zna što je spreman učiniti. Nadam se da će se uozbiljiti i napraviti neku glupost. Pokušavala sam javiti Luciji no idiot mi je slomio telefon i zaključao me u stan. Nisam znala što da učinim, ništa mi nije preostalo nego čekati da netko svrati do mene.

Mihael P.O.V

Saznao sam da je Lucija u planu imala večeru sa onim nogometašem, često ih vidim da se viđaju, a ne mogu joj to dopustiti, ona je moja. Odlučio sam dobiti njen broj te joj poslati poruku koja će je nadam se odvojiti od njega. Tako da bih je ja ponovno osvojio.