My destiny

Part 13

Lucija P.O.V

Stigla sam doma poprilično kasno nakon utakmice. Nisam još stigla spremiti svoje stvari za polazak pa sam to sada odlučila učiniti. Iskreno ovdje mi je bilo lijepo i nisam željela otići, ovdje sam pronašla sebe,ovdje sam pronašla ono što sam godinama izbjegavala kako bih bila tu za druge i sada opet izbjegavam sreću i napuštam je.

Završila sam s pakiranjem svojih stvari u ogroman tamno plavi kovčeg i legla na kauč. Drijemanje mi je prekinulo zvono na vratima, bilo me strah otvoriti s obzirom da je pola dva ujutro no svejedno sam pogledala tko je na vratima i kada sam ugledala poznato lice otvorila sam. " Hej. " pozdravio me Danijel koji je ulazio u moj stan. " Hej." rekla sam i vratila se na kauč. " Jesi li dobro?" upitao me dok je krenuo sjesti do mene, ali nisam odgovorila jer je već znao odgovor na to pitanje sudeći po mom izrazu lica. Nismo više izgovorili nijednu riječ samo smo sjedili jedno do drugog i slušali otkucaje srca.

Danijel P.O.V

Lucija je odavno spavala na mojim prsima dok sam ja ostao budan i čekao jutro, motale su mi se razne misli po glavi, no jedna stvar je bila sigurna. Polako sam se izvukao iz Lucijinog zagrljaja i uputio se prema torbi iz koje sam izvadio mobitel. Nazvao sam Zlatka, iako je bilo kasno javio se zato što su i dalje slavili onu pobjedu. " Imam tužnu vjest, izborniče..." rekao sam te uzdahnuo. " Pričekaj, glasno je ovdje.." čekao sam nekoliko minuta dok se iza slušalice više nije čulo glasno pjevanje. " Reci Danijele ? " čuo sam s druge strane slušalice. " Želio bih nakon ovog svjetskog izaći iz repke..." rekao sam nekim čudnim glasom. " Jesi li siguran u to?" upitao me. " Jesam." odgovorio sam.

Tog jutra pratio sam Luciju na aerodrom, nisam bio tužan jer sam znao da ću je nakon svjetskog pronaći i da ću braniti svaku utakmicu najbolje što mogu samo zbog nje. " To bi bilo to." rekla je dok je stavljala svoj kovčeg na pokretnu traku i spremala se proći kroz osiguranje. " Pratit ću tvoje utakmice preko tv-a." rekla je. " Nadam se." odgovorio sam te je primio za obje ruke. " Želim da znaš da te nikada neću zaboraviti čak i da želim to neće biti moguće." rekao sam te je poljubio. " Volim te." rekla je te krenula kroz osiguranje. " I ja tebe." odgovorio sam dovoljno glasno da me je mogla čuti. Nisam joj htio govoriti to da ću napustiti reprezentaciju i ponovno se vidjeti s njom jer me ne bi slušala već bi me odgovorila od te odluke.

3 TJEDNA KASNIJE

Nakon uspješno osvojenih utakmica uspjeli smo doći do finala. Ne mogu vam opisati kolika je ta sreća bila, nisam mogao vjerovati da će upravo finali SP-a biti posljednje utakmica koju ću igrati. Da i dalje sam se držao svoje odluke, čuo sam se s Lucijom svaki dan prije treninga, pričala je o svim stvarima i problemima koje je uspjela riješiti, pričala je o svojim snovima i svemu. Obožavao sam slušati njen glas preko slušalice, a koliko sam ga tek volio uživo. Danas branim za nju, ali i za svoju zemlju.  Odlučio sam nazvati Luciju prije nego što sam krenuo na utakmicu života. " Tko je to meni u FINALIMAAAAA ! " vikala je sa druge strane slušalice direktno u moje uho. " Pst, nije baš ugodno biti hrvatski reprezentativac u Francuskoj i ujedno igrati finale protiv Francuza. " našalio sam se. " Jako smiješno, nego razmišljala sam.." nasmijala se, ali onda uozbiljila glas.. " Što ? " upitao sam. " Hoćemo li se uopće vidjeti?" upitala je, naravno da hoćemo mislio sam, ali i dalje je želim iznenaditi pa mi nije bilo dozvoljeno ništa reći. " Slušaj stvarno žurim na teren, volim te. " rekao sam, ali nije bilo konkretnog odgovora s druge strane osim jednostavnog pozdrava. " Bok, sretno.." rekla je bez da mi je uzvratila ljubav... Pomalo me to potreslo, nisam joj želio lagati, ali spremam joj iznenađenje.

Lucija P.O.V

Dan finala i utakmicu finala pratim od kuće, naravno i sestra i otac su ovdje no nijedan nemaju pojma o tome što sam imala ili imam sa slavnim Hrvatskim vratarom. Nisam se ni trudila ništa objašnjavati jer vjerovatno ne bi razumijeli ili bi postavljali previše pitanja, kritizirali, pa tipična obitelj. " S kim si to pričala?" pitala me sestra dok je spuštala zdjelu punu kokica na stol. " S nikime." rekla sam te pojačala TV kako bi se bolje usredotočila na utakmicu. " Lažeš." rekla je i pokušala mi iščupati mobitel iz ruke, ali nije uspjela. " U redu onda, kako želiš." rekla i sjela mirno.

Utakmica je tekla poprilično dobro, imala sam i sama tremu iako nisam bila na tom terenu.  Naposlijetku desilo se čudo i Hrvatska je postala prvak svijeta. PRVAK SVIJETA ! S kakvim sam ponosom to izgovarala po kući, došlo mi je da se derem kroz prozor, da slavim sa svima, ali najviše sam željela zagrliti Danijela i reći mu koliko sam ponosna na njega. No to nije bilo moguće jer ipak život je život nije bajka.

1 TJEDAN KASNIJE

Danas sam odlučila propustiti predavanja i počistiti kuću s obzirom da moja sestra to nije htjela učiniti. Danas je dan kada bi se naši svjetski prvaci trebali vratiti iz Francuske nakon svih podjela i pres konferencija dolaze. Nisam imala volje otići na doček jer nisam voljela gužvu,a i bilo je nepodnošljivo vruće, gledat ću preko TV-a. Nisam se čula s Danijelom već tjedan dana. Toliko o tome da me neće nikada zaboraviti...

Brisala sam suđe u trenutku kada je netko pozvonio na vrata, bila sam raščupana i u pregaći,a ruke su mi bile mokre pa sam improvizirano obrisala ruke u pregaču i otvorila vrata. Ispred mojim ulaznih vrata, ispred mojih očiju, ispred mene same stajao je Danijel sa buketom cvijeća i sa onim svojim preslatkim osmijehom. " DANIJEL ! " povikala sam i zagrlila ga. " Uđi slobodno." rekla sam dok sam skidala pregaču i koračala ispred njega. Vadio je nešto iz džepa, a zatim kleknuo pred mene.

" Lucija, recepcionarko, hoćeš li me učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu i udati se za mene ? " pružio je prema meni crnu kutiju,u kojoj se nalazio predivan prsten.

Nisam mogla vjerovati, gledala sam u njega i smijala se. ' Čekaj? Znači li to da? Ili da opet pitam " nasmijao se, a ja od sreće nisam ništa mogla reći već sam ga samo zagrlila i klimala glavom. " Volim te. " rekla sam dok mi je stavljao prsten. "Najviše." odgovorio je. "  Kako ćemo utrpati vjenčanje u tvoj raspored utakmica?" upitala sam. " Nećemo morati, ova mi je bila posljednja. " rekao je. " Kako to misliš?" bila sam zbunjena. " Koliko god sam volio braniti i igrati za svoju domovinu tebe sam volio i volim puno više. "

NARATOR :

To su bile riječi koje su dirnule Luciju direktno u srce i pokazale joj da svijet ipak može biti predivno mjesto makar joj se na njemu dogodile gomile groznih stvari. Dok je Danijel shvatio da nakon nekog vremena stvari i ugovori gube vrijednost, dok ljubav prema Luciji ostaje zauvijek.