Zavedi me!🔚

Četvrto poglavlje

Dišem, a kao da nisam živ. Slušati njene suze s druge strane vrata je užasno teško. I volio bi da ju mogu utješiti, volio bi učiniti sve bolje. Ali znam ako joj se primaknem učiniti ću sve još lošije.

Zato se odmaknem od vrata i produžim u gostinsku sobu.
Kad legnem u prazan krevet, srce me još više zaboli jer je ona samo par koraka dalje od mene. Gledam u strop i vrištim u sebi koliko sam jadan.
Tada mi mobitel zazvoni i kad ugleda Jasonovo ime, molim se dobrim vijestima.

- Molim Jason.
- Ok, našao sam nešto, mislim da su ovo dobre vijesti.
Ipak ima Boga.

- Reci.
- Zapravo dvije dobre vijesti, prva Selina to nije nikako mogla učiniti.
- Imaš dokaz.
- Još bolje imam video, u tom razdoblju mjesec dana je bila u Smallwillu kod Jasmin. Imam sve kako ulazi u avion, i naravno može Jasmin to isto potvrditi.

Ispustim glasan izdah, ipak stvarno ima Boga.

- Koja je druga dobra vijest?
- Na tragu sam ga otkijem tko je ubio Rose. Jesi znao da je bila u velikim dugovima?
- Ne nije mi ništa spominjala, ipak bili smo jako kratko.

- Al ne dovoljno kratko, jer ipak se je sve saznalo.
- Svjestan sam tog, nemoj i ti biti sarkastičan.
- Ok to je sve, sad idem spavati, sutra ujutro će doći policija, a ja ću poslati ovaj video odvjetnicima.

- Hvala ti Jason. - krenem poklopiti.
- Tyler, znaš mogao bi ovo iskoristiti.
Zastanem i ponovo stavim mobitel na uho.
- Kako?
- Nemoj joj još reći istinu, na taj način te mora pustit blizu sebe. A možda ti da priliku, nikad ne znaš.
- Hvala Jason. Laku noć.

Poklopim mu i vratim se u krevet te nastavim gledati u strop. Možda to i nije loša ideja, biti ću joj cijelo vrijeme u blizini. Možda mi Bog ovako daje priliku. Pa s nadom u mislima utonem u dubok san.

Uporna zvonjava na vratima trgne me iz sna, u trenu sam budan i već navlačim odjeću na sebe.
Žurim prema vratima i polako počinjem biti bijesan kad uporno netko neprekidno zvoni.

Bijesno otvorim vrata i iza njih me dočeka policajka i policajac. Oboje izgledaju premladi za ovaj posao.
- Tražimo gospođicu Hard!
- Je li stvarno potrebno toliko zvoniti? Ovdje spava jako mala beba.

- Oprosti te gospodine?
- Casel. - gledam kako im lica počinju blijediti jer moje ime u policiji ipak nešto znači. A dugo godina u FBI, pokazuje autoritet nad mlađima.

- Oprostite nismo znali.
- Sad je uredu niste ga probudili ali drugi put van neću oprostiti!
- Dragi tko je na vratima?
Selina ide prema nama i kad se zaustavi kraj mene zagrli me oko vrata i nježno dodirne usnama moj obraz.

Moje tijelo odmah podivlja i dijele nas sekunde da svi saznaju koliko mi odgovara njezina pažnja. A pogotovo mom prijatelju u hlačama.

- Policija ljubavi, bili su previše uporni ali mislim da su shvatili sad bit zvona, a to je ne silovati ga! - pogledam ih mrko dok oni kimajući glavom se slažu s mnom.

- Ah super živote moj.
Sad već pretjeruje i njen osmijeh izgleda toliko umjetno da se pitam kako će ga skinuti s sebe.
- Gospođice Hard ja sam policajac Dejvison, a ovo je moja partnerica Rizol. Imali bi par pitanja za vas, ako nije problem?

- Ne nikako, ali zašto morate razgovarati s mnom?
Njih dvoje se nervozno pogledavaju i skinu kapu s glave dok pokušavaju smisliti kako da krenu dalje. A ja već polako gubim svo strpljenje koje imam u sebi.

Pogledam u policajku i primijetim da ima predivne oči zlatne boje, kosa joj je smeđa i jako je niska, njen partner je visok ali je jako mršav, totalna suprotnost. Ovo mora da je loša kombinacija partnerstva.